Odjednom se nalazim u hodniku zgrade u kojoj sam radila svoj prvi posao. Sve je nekako pomalo nejasno, kao da sanjam. Otvaram vrata hodnika koja vode u drugi hodnik. Vrata su lagana, a kvaka na vratima je mala. To nisu vrata koja pamtim. Ta su vrata bila ekstremno teška, toliko da sam morala svu silu svoga tijela upotrijebiti kad god bih ih otvarala, a kvaka na njima bila je velika. Ulazim u drugi hodnik, prvo što vidim je prozor iz kojeg slijedi pogled na drugu zgradu i užurbani promet od dvije trake za svaki smjer. Duge sunčeve zrake tuku prozorsko staklo, mora da je poslijepodne. Što je isto neobično jer je prozor te zgrade bio okrenut na istok i poslijepodne na toj strani hodnika nikad nije bilo sunca. Približavam se prozoru i gledam kroz nj. Tramvaj linije broj 1 upravo zastaje na stanici. Kad god bih ugledala taj tramvaj tijekom radnog vremena, poželjela bih istrčati iz zgrade, sjesti na njega i otići kući jer je to bila linija koja bi me odvezla do doma bez presjedanja...
"Samo je jedna sreća u životu, voljeti i biti voljen." G.Sand