San

Odjednom se nalazim u hodniku zgrade u kojoj sam radila svoj prvi posao. Sve je nekako pomalo nejasno, kao da sanjam. Otvaram vrata hodnika koja vode u drugi hodnik. Vrata su lagana, a kvaka na vratima je mala. To nisu vrata koja pamtim. Ta su vrata bila ekstremno teška, toliko da sam morala svu silu svoga tijela upotrijebiti kad god bih ih otvarala, a kvaka na njima bila je velika. Ulazim u drugi hodnik, prvo što vidim je prozor iz kojeg slijedi pogled na drugu zgradu i užurbani promet od dvije trake za svaki smjer. Duge sunčeve zrake tuku prozorsko staklo, mora da je poslijepodne. Što je isto neobično jer je prozor te zgrade bio okrenut na istok i poslijepodne na toj strani hodnika nikad nije bilo sunca. Približavam se prozoru i gledam kroz nj. Tramvaj linije broj 1 upravo zastaje na stanici. Kad god bih ugledala taj tramvaj tijekom radnog vremena, poželjela bih istrčati iz zgrade, sjesti na njega i otići kući jer je to bila linija koja bi me odvezla do doma bez presjedanja. Ljudi po ulici mirno šeću, neki gledaju u mobitel, neki međusobno pričaju. Odmičem se od prozora jer me sunce previše udara u oči. Hodam uskim hodnikom s bezbroj vrata od profesorskih kabineta. Hodnik mi se čini beskrajno dug i mračan, kao da su vrata od mog ureda kilometrima daleko, no hodam polako i hrabro. Kako se približavam vratima svog ureda, primjećujem da su vrata otvorena i čuje se tihi žamor. Čujem glas voditeljice referade i glas informatičara kako o nečemu raspravljaju, ali čujem još puno glasova, samo ne mogu razaznati čiji su. Što se više približavam vratima, sve više i više osjećam prepoznatljiv cvjetni miris svog parfema za prostoriju kojim sam se trudila uljepšati radni dan. Nalazim se samo korak od vrata kad odjednom nastane muk. Samo se ptičji pjev čuo negdje jako daleko. Stojim na vratima ureda i ne prepoznajem lica koja me gledaju no u sebi nekako znam da ih poznajem. Ured je mali kakav je uvijek bio i njih desetak je zbijeno do prozora i ormara. Ured je neuredan, onakav kakav je bio prvog dana kad sam došla raditi, prije nego sam ga ja počistila, onakav kakvog je ostavio kolega prije mene. Dva su stola, ali se koristi samo jedan. Sa svake strane računala je hrpetina papira, prospekata, časopisa i kuverti. Na prozoru kutije, brošure, kemijske olovke, katalozi... Roleta na prozoru je podignuta i kroz prozor tuče jako sunce. Poslijepodne je i sunce je na zalazu, ali kako je moguće da se sunce odjednom i na istoku i na zapadu? Jer moj ured je bio okrenut na zapad. No nisam koncentrirana na to. Buljim u sve oči uprte u mene i ne prepoznajem nijedan par. Svi šute i čekaju moju reakciju, a ja sam zbunjena, no ne osjećam se nelagodno. Osjećam sigurnost i znam da sve te ljude poznajem. "Tamara, čestitam!" govori mi poznat glas mog profesora i mentora. On sada stoji ispred mene. Točno je onakav kakvog ga se sjećam. U 6o-tima, prosijede kose, uredan, u dobroj fizičkoj formi. Njegove plave oči me gledaju i smiju se. "U redu je, dođite," kaže i pruža mi ruku i ljubi me u lice da mi čestita. Da mi čestita, što? "Hvala," govorim i ne želim pokvariti trenutak u kojem je on jedino poznato lice u prostoriji. "Moram kući," govorim mu i gledam ga u oči, "Ne znam kako sam došla ovdje. Sve se čini kao san; nađete se negdje a nemate pojma kako ste se tamo našli." govorim mu i smješkam se. "U redu je. Na dobrom ste mjestu. Ovo je Vaš dom," on govori. "Ne razumijem. Ovo nije moj dom, ovo je moje prvo radno mjesto. Zašto sam se vratila ovamo? Nikad se ovdje nisam osjećala kao doma. Nikad ovamo nisam pripadala," govorim mu. "Ali jeste," kaže on meni.