Voli i budi voljen

Odjednom se nalazim u hodniku zgrade u kojoj sam radila svoj prvi posao. Sve je nekako pomalo nejasno, kao da sanjam. Otvaram vrata hodnika koja vode u drugi hodnik. Vrata su lagana, a kvaka na vratima je mala. To nisu vrata koja pamtim. Ta su vrata bila ekstremno teška, toliko da sam morala svu silu svoga tijela upotrijebiti kad god bih ih otvarala, a kvaka na njima bila je velika. Ulazim u drugi hodnik, prvo što vidim je prozor iz kojeg slijedi pogled na drugu zgradu i užurbani promet od dvije trake za svaki smjer. Duge sunčeve zrake tuku prozorsko staklo, mora da je poslijepodne. Što je isto neobično jer je prozor te zgrade bio okrenut na istok i poslijepodne na toj strani hodnika nikad nije bilo sunca. Približavam se prozoru i gledam kroz nj. Tramvaj linije broj 1 upravo zastaje na stanici. Kad god bih ugledala taj tramvaj tijekom radnog vremena, poželjela bih istrčati iz zgrade, sjesti na njega i otići kući jer je to bila linija koja bi me odvezla do doma bez presjedanja...

Kad sam bila dijete svijet je bio jedno posve drugačije mjesto. Vjerovala sam u dobrotu, ljubav i sreću, a sve oko mene bilo je magično, ružićaste boje, apsolutno i bez greške jednostavno prelijepo. U svijetu u kojem sam tada živjela nisu se događale nesreće, ljudi nisu oboljevali ili umirali, a za ljude koji su bili loše volje vjerovala sam da su loši ljudi. U mom svijetu tada nije bilo mjesta za umor, glad ili očajno priželjkivanje, moj je svijet bio apsolutno savršeno mjesto. Mjesto dobrih ljudi, mjesto ljubavi, pažnje, sreće, mjesto gdje ljudi brinu jedni za druge.Očito da je da sam imala predivno djetinjstvo, ispunjeno ni sa čim drugim osim ostvarenim željama, slatkišima i zagrljajima. A Božić? Božić je bio najčarobniji dan u godini, dan kad je sve moguće i čuda se događaju. Oduvijek sam imala izrazito bujnu maštu i vjerovala sam u nemoguće, ali priča o starcu koji živi na Sjevernom polu i na Badnju večer kreće u obilazak svih domova na svijetu u kojima žive djeca sv...