Kad sam bila dijete svijet je bio jedno posve drugačije mjesto. Vjerovala sam u dobrotu, ljubav i sreću, a sve oko mene bilo je magično, ružićaste boje, apsolutno i bez greške jednostavno prelijepo. U svijetu u kojem sam tada živjela nisu se događale nesreće, ljudi nisu oboljevali ili umirali, a za ljude koji su bili loše volje vjerovala sam da su loši ljudi. U mom svijetu tada nije bilo mjesta za umor, glad ili očajno priželjkivanje, moj je svijet bio apsolutno savršeno mjesto. Mjesto dobrih ljudi, mjesto ljubavi, pažnje, sreće, mjesto gdje ljudi brinu jedni za druge.Očito da je da sam imala predivno djetinjstvo, ispunjeno ni sa čim drugim osim ostvarenim željama, slatkišima i zagrljajima. A Božić? Božić je bio najčarobniji dan u godini, dan kad je sve moguće i čuda se događaju.
Oduvijek sam imala izrazito bujnu maštu i vjerovala sam u nemoguće, ali priča o starcu koji živi na Sjevernom polu i na Badnju večer kreće u obilazak svih domova na svijetu u kojima žive djeca svojim letećim saonicama, čak je i za mene bila previše. Iako posve neizvediva i nerealna, priča doista je čarobna i bez nje Božić u dječjim očima sigurno ne bi bio isti. Pa sam tako i ja vjerovala u tu magiju znajući da su roditelji ti koji se po noći šuljaju i pored okićenog drvca ostavljaju igračke i slatkiše - najznačajnije stavke dječjih snova. No, nije samo priča o Djedu Mrazu bila ona koja je Božić u mojim očima činila tako čarobnim, bila je to cijela ta atmosfera. Moji su roditelji sve lampice, ukrase, kuglice i predmete držali u kutiji sve do Badnjaka. Naša kuća nikad nije bila okićena niti dana prije, nismo puštali božićne pjesme niti pekli kolače. Sve je to bilo rezervirano za Badnjak, najčarobniju večer u godini. Jedini ukras prije Badnjaka u kući bio je adventski vijenac i četiri svijeće na njemu, a svaka je bivala zapaljena na svoju adventsku nedjelju. Ipak, susretala sam se s božićnim pjesmama, ukrasima i lampicama prije Badnjaka u školi. Prosinac i vrijeme Došaća bili su rezervirani za izradu ukrasa na satu Likovnog, pjevanje božićnih pjesama na satu Glazbenog, izvođenje božićne točke na ritmici i ponovno pjevanje božićnih pjesama, samo daleko bolje u školskom zboru. Vrhunac Božića u školi bila je božićna priredba za roditelje i učitelje. Poseban događaj značajan za svakog učenika koji je nastupao (pa čak i za dečke koji su nosili klupice i druge transparente na pozornicu i s nje). Ja sam u svakoj sudjelovala pjevanjem u zboru i natupanjem s ritmičkom točkom. Pripreme za nastup, odabir posebne odjeće i uzbuđenje zbog javnog nastupa davali su svemu tome posebnu čar.
Nakon predstave roditelji su nas vodili na pizzu ili vruću čokoladu. Tada u gradu nije bila hrpetina kućica sa kobasicama, kuhanim vinom, ukrasima za bor od kojih su neki ručno rađeni, neki naručeni iz daleke Kine... Nije bilo koncerata, milijuna lampica i klizališta. Bio je gdje koji ukras oko ulične svijetiljke i ukrašeni bor na sredini Korza. Moj mali grad je bio tih, spokojan i osjećala se žudnja za lampicama, ukrasima i pjesmama, no sa strpljenjem je sve to stiglo na Badnjak. I bilo je daleko slađe i puno puno ljepše. Badnjak bi prvo započeo kao svaka druga subota, kratkim obiteljskim jutrom uz kavu, ili u mom slučaju kakao. Onda bi sestra i ja išle kod bake i djeda i s njima provele dopodne ukrašavajući njihov stan, ručajući ribu ili lignje. Poslije ručka svi bismo sjeli za stol, baka bi upalila svijeću pa bismo se molili za sreću i bogastvo u novoj godini. Nakon molitve baka i djed bi nam pričali o Božiću njihovog djetinjstva, običajima koji se se tada održavali na selu i zgodama koje su doživljavali kao djeca u blagdasnko vrijeme. Posebno me se dojmila priča o stavljanju sijena ispod stola i novca i hrane ispod stoljnjaka kako bi iduća godina bila rodna i bogata. Dok smo razgovarali i smijali se njihovim nestašnim pričama, u pozadini su svirale crkvene božićne pjesme poput "U to vrijeme godišta," "Narodi nam se" i "Tiha noć". Ta svijeća na stolu i lampice na drvcu u tamnoj prostoriji davale su osjećaj potpune magije, a moja dječja osijetila upijala su čaroliju koja je iznenada, baš na ovu večer ispunila cijelu prostoriju.
U kasno poslijepodne, tata je došao po sestru i mene i dovezao nas kući da proslavimo Badnjak kod kuće. Nekad su s nama išli i baka i djed, a nekad su oni odlučili ostati kod kuće i uživati u miru Badnje noći. Sjećam se da je za Božić u mom djetinjstvu gotovo uvijek padao snijeg, što je cijelu atmosferu činilo još svečanijom i posebnijom. Kad bismo stigli u kuću, kao da nas je zapljusnuo val božićne atmosfere. Mama u kuhinji, peče kolače i kuha gulaš i knedle, sviraju vesele božićne pjesme, sve miriše po kolačićima i velikom drvcu u kući. Naše drvce nikad nije bilo niže od 2 metra, a jednom je tata kupio toliko veliko drvce da smo oštetili strop unosivši ga u kuću, a živimo u staroj secesijskoj kući s izrazito visokim stropovima koji su tada bili još viši nego što su danas. Kad bismo sestra i ja ugledale drvce, zaboravile bismo na sve drugo i bacile se na ukrašavanje velikim unikatnim staklenim kuglicama koje su roditelji kupovali postepeno, godinama na sajmovima u inozemstvu, trgovinama i centrima. Svaka je kuglica posebna i ima svoju priču. Nažalost moja entuzijastična malenkost ponekad je bila krivac za pokoju slupanu kuglicu koju bih sakrila ispod police za knjige ili regala s čašama. Kao da se tako neće saznati... I tako bi naša kuća u sat vremena postala pravi raskošni dvorac u koji je upravo stigao Božić. Večerali bismo svečano, u finoj odjeći, s najboljim tanjurima i čašama. Sestra je ponekad svirala na klaviru, ako je nije bilo previše sram i svi su u tome uživali, posebno baka koja je u takvim trenutcima pustila koju suzu iz čiste radosti. Nakon večere roditelji bi pospremili stol ili se još družili s bakom i djedom a sestra i ja bismo se skupile oko božićnog drvca i divile se njegovoj ljepoti. Razmišljale smo o poklonima koje će nam Djed Mraz ujutro donijeti, možda se i posvađale oko neke sitnice, ali na kraju mirno gledale televiziju. Jedva smo čekale leći u krevet da se što prije probudimo, poput vremenskog vremeplova do božićnog jutra. A kad bi se probudile, u debelim pidžamama s motivima soba ili snjegovića, bosih nogu trčale do drvca vidjeti poklone Djeda Mraza. Mama i tata bi već pili svoju jutarnju kavu i uživali u našoj sreći i radosti kad bismo otvarale poklone i vadile najljepše i najbolje igračke i slatkiše. Odmah bismo ih izvadile iz kutija i isprobale, osim jednom, a tada sam ja bila jako mala beba i ne sjećam se, ali sestra je silno željela Barbie Pochahontas i Kokuma jer je gledala crtić s navedenim likovima i kad je otvorila poklon i vidjela da se radi o lutkama koje je toliko željela, od sreće nije htjela uopće otvarati kutiju s lutkom niti je gledati. Nakon euforije božićnog jutra, spremili bismo se i na sanjkama išli kod bake i djeda na ručak. Usput zastajkivajući i gađajući jedni druge grudama. Mama i tata su bili zaigrani, veseli, a sestra i ja vriskale od uzbuđenja kad bi tata krenuo trčati za nama. Baka i djed bi nas dočekali sa postavljenim stolom u dnevnoj sobu za svečani ručak i mirisima kakve kasnije nigdje drugdje nisam osjetila. Bila je tu juha, pečenje, kuhano meso sa rižom i sosom od rajčice, salate i najfiniji kolači na svijetu. Svi smo bili jako dobre volje, pričali priče i smijali se. Sestra i ja bismo gledale božićni film jer je ona vodila evidenciju koji film igra u koliko sati pa bismo nesrpljivo palile televizor i gledale jedan od božićnih klasika. Kasnije poslijepodne vratili bismo se kući i kratko još igrali u snijegu s našim psom i uživali u božićnoj čaroliji pjesama, lampica, mirisa i okusa. To je bio pravi Božić i osjećaj savršene radosti i mira što je čitava poanta tog divnog blagdana.
A danas? Danas je moj svijet potpuno drugačije mjesto. Sada živim u svijetu kriminala, nepotizma i korpucije, u svijetu nepravde gdje se krade, laže, pokopava. Gdje ljudi gaze jedni druge da bi došli do svog nemoralnog cilja, ljubomorno ogovaraju jedni druge iza leđa i lažno se ulizuju. Sada živim u svijetu u kojem se sve vrti oko novca i gdje ništa drugo nije važno, u svijetu u kojem zlobni ljudi lažnog smiješka lakovima guraju one iskrene i sposobne, guraju ih i kopaju ispod sebe kako bi se svidjeli nekome ili nešto "postigli". Sada živim u svijetu u kojem svaki dan netko pogine u automobilskoj nesreći, u kojem svako toliko čujem da je netko oblio od zloćudne i neizlječive bolesti. U svijetu na kojem više nema mog djeda i gdje je baka usamljena i tužna. A Božić? Božić je obveza i izlika za trošenje novca kojeg nemamo, prilika za opijanje i prejedanje. Prilika za ušutkavanje osjećaja nezadovoljstva s vlastitim životom i šansa da se prividno odglumi sreća i radost. Ove sam godine prvi puta poželjela da nije Božić i da nije Advent. Ove godine Božić mi je postao opterećenje.
Naravno da s odrastanjem dolazi ona tužna realna spoznaja da se čuda baš i ne događaju i da čarolija ne postoji. Priča o Djedu Mrazu, iako sam cijelo vrijeme znala da nije istinita, prestala je biti prividna istina onog trenutka kad sam sa 15 godina vidjela tatu kako stavlja vrećice i poklone pored drvca. S godinama se i proslava Božića promijenila, sestre i ja smo odrasle, baka i djed ostarili. Prestali smo ići k njima na božićni ručak jer je baki bilo prenaporno kuhati i pripremati sve, a onda je i djed umro. Bila je to definitivno jedna od najružnijih stvari koja mi se u životu dogodila. U srednjoj školi više nisam pjevala u zboru, niti smo išta radili vezano za Božić u vrijeme Došašća, što me vjerojatno poticalo da po kući počnem razvlačiti lampice i ukrase prije Badnjaka, a mama se s time nije slagala. Vrijeme je postalo nekako čudno, prava zima sa snijegom je počela dolaziti tek u veljači pa je postalo teško stvoriti božićni ugođaj na temperaturi od 15 C°. Prestali smo se toliko igrati i veseliti božićnim filmovima na televiziji jer smo ih skidali s interneta i gledali u bilo koje vrijeme. Pomagala sam mami u kuhinji i tati s namještanjem drvca u kući, sve je postalo užurbano i nekako naporno.
Onda sam otišla na studirati u Zagreb. I Božić je opet postao nekako poseban i čaroban. Novi prijatelji i druženje s njima, uzbudljivo i opušteno kupovanje poklona jer su mi sve trgovine bile dostupne u bilo kojem trenutku, okićen grad milijunima lampica i ja mlada, sretna, još uvijek naivna. Uživala sam u Božiću i svemu što taj blagdan nosi jer sam za sve imala neopisivo puno vremena. Sam dan Božića je bio još posebniji time što bih putovala autobusom u rodni grad slušajući pjesmu "Driving home for Christmas" i veseleći se danima provedenim u kući s obitelji jer s njima više nisam živjela. Još sam uvijek bila strašno vezana za roditelje i dom pa me cijela priča oko blagdana još više radovala. Kao da se iznenada opet vratila čarolija i ja sam uživala u pomaganju roditeljima, hrani i poklonima.
I tako se duh Božića mogao osjetiti u mojoj obitelji i našoj proslavi sve do ove godine. Sada odjednom vidim sve ono ružno što stoji iza modernog poimanja slavlja ovog divnog blagdana. Vidim sve ono što prije moje dječje oči nisu mogle vidjeti, ono tužno, apsurdno i nevjerojatno glupo. Ove sam godine dobila posao i s njime nogu od djetinjstva i mladosti. Strmoglavo sam pala u kolotečinu svakodnevnog iscrpnog odraslog života. I naučila da se sve u životu vrti oko novca. Ljudi odlaze i dolaze iz tvog života zbog novca, ljudi ti se ulizuju ili te mrze zbog novca, ljudi ti se rugaju ili ti zavide zbog novca. Radiš osam sati svaki dan, putuješ na posao i vraćaš se sat vremena da bi zaradio i iste novce odmah potrošio jer je hrana skupa, jer ti trebaju higijenske potrepštine i jer želiš ponekad popiti kavu u gradu. Umišljeni direktor te gleda ispod oka kad tražiš slobodan dan da bi išao na produženi vikend na more, odbijaju se svi tvoji poslovni prijedlozi koji ne rezultiraju instanim povratnom sredstava, a u korist su drugih vrijednosti. A Božić? To je okupacija. Bjesomučno trošenje novca na nepotrebne i neželjene stvari, hranu koja se neće pojesti jer je napravljeno previše unatoč silnom prejedanju i bacanje, bacanje i još malo bacanja. Već krajem studenog počinje zaluđenost komercijaliranim Božićem kakvog gledamo u američkim filmovima. Lampice, mašnice, figurice, poklončići, šljokice, okićena drvca, kuglice i svijećice vrište iz izloga i mogu se razaznati kroz prozor nekih stanova i kuća. Sve radijske stanice puštaju pjesme poput "All I want for Christmas" i "Jingle bells rock" i zaboravim da ne živim u Americi. Svi gradovi u Hrvatskoj sada imaju "Advent" odnosno komercijalizirane drvene kućice na kojima se nešto prodaje i pozornicu na kojoj se održavaju koncerti. A Advent, odnosno Došašće je razdoblje u kojem se katolici pripremaju za Isusovo rođenje, iščekuju i mole se na Zornicama, Adventskim nedjeljama, a na Badnjak slave Polnoćku. Danas je Advent poprimio karakteristike božićnog krama i svi ga s time poistovjećuju. Manji gradovi u Hrvatskoj se natječu u tome tko će imati bolji kram, a Zagreb se natječe s europskim metropolama. Ove godine "Advent" u Zagrebu se održava na čak 13 lokacija i potrošene su milijarde i milijarde kuna na uređenje svih detalja. Na Tomislavcu je otvoreno ogromno klizalište, a sve ostale lokacije uglavnom nude pregršt zimskih jela, pića i ukrasa. Na "Advent" u Zagrebu se ide zabaviti, družiti s prijateljima i nešto pojesti i popiti. To je lijepa konotacija koja se za to veže jer prosinac je vrijeme koje trebamo provoditi s bliskim ljudima i veseliti se. No, cijela priča s opisanim kramom traje predugo. Više od mjesec dana ljudi prečesto odlaze jesti tešku hranu i piti kuhano vino koje košta puno više nego bi trebalo. Onda dođu Badnjak i Božić, dani prejedanja i pretjeranog uživanja u keksima, kolačima, pečenom mesu, gulašu, francuskoj salati i ostalim jelima koja se najčešće nalaze na blagdanskom stolu. Nakon Božića, nekoliko dana je mirno pa onda opet sve ispočetka za Novu godinu.
No, Božić nije postao samo prečeste i prevelike porcije hrane. Božić je postao anksiozna potraga za poklonima u moru skupih stvari. Svi nešto traže, kupuju stvari i stvarčice koje nikome ne trebaju. Samo zato što je Božić vrijeme darivanja, ne znači da moramo proliti krv kako bismo dragim osobama kupili neki poklon u nadi i s ciljem da ih razveselimo. Pokloni su divna stvar i ne vjerujem da postoji osoba koja ne uživa u primanju poklona. Poklonima dijelimo ljubav, prijateljstvo, sreću. Pokloni su znaci pažnje, stvarčice koje nas kasnije podsjećaju na osobu koja nam ih je poklonila. No, danas su božićni pokloni izgubili svaki smisao. Trošenje na poklone nikad nije bilo ovako kako je sada. Iako sam o tome kao i o svemu ostalome razmišljala na vrijeme, uhvatila me panika dan prije puta u rodni grad jer smo Božić kod kuće slavili tjedan dana prije zbog odlaska na skijanje na dan pravog Božića. Nisam pripremila sve poklone za svoje sestre i roditelje i sa suzama u očima razmišljala što i kako da kupim nabrzinu. Moj dragi i ja šetali smo "Adventom u Zagrebu" užurbanim korakom i nismo se veselili i zastali na kranjsku sa zeljem i senfom i crno kuhano vino nego letimičnim pogledom tražili stvari koje bismo mogli pokloniti obitelji. Oboje umorni i nervozni, prepirajući se birali smo poklone dok nisam zastala na trenutak i rekla sama sebi: "Čemu sve ovo?" Za što? Za koga? Sestre bi se veselile da sam svakoj poklonila samo čokoladu, a roditeljima je najveći poklon bio što sam bila s njima kod kuće i što smo se družili i veselili. Zašto ne bih ljudima kupila i poklonila nešto bilo kada u godini ako naiđem na neku stvar koju bih im baš željela pokloniti. Zašto im ne bih poklonila kad imam više novca i nije mi problem izdvojiti za neki bolji poklon? Zašto to mora biti poklon koji se daje 25.12.?
Na kraju smo imali najljepši mogući Božić, dva puta. Vikend kad smo slavili kod kuće pao je snijeg. Ne sjećam se kad je zadnji puta bio bijeli Božić. Tata je postavio toliko visoko drvce da je bilo isto kao i nekada, kao drvce iz mog dijetinjstva. Svi smo bili jako dobre volje, jeli skromnije jelo jer mama nije stigla napraviti pretjeranu gozbu kao što bi inače da je bio pravi Božić, poslijepodne kitili bor i navečer si dijelili poklone. Sestre su bile oduševljene mojim poklonima, a roditelji su nas gledali sa osmijehom na licu i srećom. Dogovorili smo se da je ovo zadnja godina da svi puno trošimo na poklone i zaključili istu stvar- najvažnije je da smo skupa. Drugi dan smo išli na klizanje i kuhano vino u grad. Pravi Božić smo proslavili u planini, na snijegu tako da nam je Božić opet i u svakom slučaju bio bijel. Na Badnjak smo pekli jabuke s medom i cimetom i blagdani su nam prošli mirno, bez prejedanja, pritiska i pompoze. Na kraju je važno bilo da smo zajedno i da se veselimo.
Oduvijek sam imala izrazito bujnu maštu i vjerovala sam u nemoguće, ali priča o starcu koji živi na Sjevernom polu i na Badnju večer kreće u obilazak svih domova na svijetu u kojima žive djeca svojim letećim saonicama, čak je i za mene bila previše. Iako posve neizvediva i nerealna, priča doista je čarobna i bez nje Božić u dječjim očima sigurno ne bi bio isti. Pa sam tako i ja vjerovala u tu magiju znajući da su roditelji ti koji se po noći šuljaju i pored okićenog drvca ostavljaju igračke i slatkiše - najznačajnije stavke dječjih snova. No, nije samo priča o Djedu Mrazu bila ona koja je Božić u mojim očima činila tako čarobnim, bila je to cijela ta atmosfera. Moji su roditelji sve lampice, ukrase, kuglice i predmete držali u kutiji sve do Badnjaka. Naša kuća nikad nije bila okićena niti dana prije, nismo puštali božićne pjesme niti pekli kolače. Sve je to bilo rezervirano za Badnjak, najčarobniju večer u godini. Jedini ukras prije Badnjaka u kući bio je adventski vijenac i četiri svijeće na njemu, a svaka je bivala zapaljena na svoju adventsku nedjelju. Ipak, susretala sam se s božićnim pjesmama, ukrasima i lampicama prije Badnjaka u školi. Prosinac i vrijeme Došaća bili su rezervirani za izradu ukrasa na satu Likovnog, pjevanje božićnih pjesama na satu Glazbenog, izvođenje božićne točke na ritmici i ponovno pjevanje božićnih pjesama, samo daleko bolje u školskom zboru. Vrhunac Božića u školi bila je božićna priredba za roditelje i učitelje. Poseban događaj značajan za svakog učenika koji je nastupao (pa čak i za dečke koji su nosili klupice i druge transparente na pozornicu i s nje). Ja sam u svakoj sudjelovala pjevanjem u zboru i natupanjem s ritmičkom točkom. Pripreme za nastup, odabir posebne odjeće i uzbuđenje zbog javnog nastupa davali su svemu tome posebnu čar.
Nakon predstave roditelji su nas vodili na pizzu ili vruću čokoladu. Tada u gradu nije bila hrpetina kućica sa kobasicama, kuhanim vinom, ukrasima za bor od kojih su neki ručno rađeni, neki naručeni iz daleke Kine... Nije bilo koncerata, milijuna lampica i klizališta. Bio je gdje koji ukras oko ulične svijetiljke i ukrašeni bor na sredini Korza. Moj mali grad je bio tih, spokojan i osjećala se žudnja za lampicama, ukrasima i pjesmama, no sa strpljenjem je sve to stiglo na Badnjak. I bilo je daleko slađe i puno puno ljepše. Badnjak bi prvo započeo kao svaka druga subota, kratkim obiteljskim jutrom uz kavu, ili u mom slučaju kakao. Onda bi sestra i ja išle kod bake i djeda i s njima provele dopodne ukrašavajući njihov stan, ručajući ribu ili lignje. Poslije ručka svi bismo sjeli za stol, baka bi upalila svijeću pa bismo se molili za sreću i bogastvo u novoj godini. Nakon molitve baka i djed bi nam pričali o Božiću njihovog djetinjstva, običajima koji se se tada održavali na selu i zgodama koje su doživljavali kao djeca u blagdasnko vrijeme. Posebno me se dojmila priča o stavljanju sijena ispod stola i novca i hrane ispod stoljnjaka kako bi iduća godina bila rodna i bogata. Dok smo razgovarali i smijali se njihovim nestašnim pričama, u pozadini su svirale crkvene božićne pjesme poput "U to vrijeme godišta," "Narodi nam se" i "Tiha noć". Ta svijeća na stolu i lampice na drvcu u tamnoj prostoriji davale su osjećaj potpune magije, a moja dječja osijetila upijala su čaroliju koja je iznenada, baš na ovu večer ispunila cijelu prostoriju.
U kasno poslijepodne, tata je došao po sestru i mene i dovezao nas kući da proslavimo Badnjak kod kuće. Nekad su s nama išli i baka i djed, a nekad su oni odlučili ostati kod kuće i uživati u miru Badnje noći. Sjećam se da je za Božić u mom djetinjstvu gotovo uvijek padao snijeg, što je cijelu atmosferu činilo još svečanijom i posebnijom. Kad bismo stigli u kuću, kao da nas je zapljusnuo val božićne atmosfere. Mama u kuhinji, peče kolače i kuha gulaš i knedle, sviraju vesele božićne pjesme, sve miriše po kolačićima i velikom drvcu u kući. Naše drvce nikad nije bilo niže od 2 metra, a jednom je tata kupio toliko veliko drvce da smo oštetili strop unosivši ga u kuću, a živimo u staroj secesijskoj kući s izrazito visokim stropovima koji su tada bili još viši nego što su danas. Kad bismo sestra i ja ugledale drvce, zaboravile bismo na sve drugo i bacile se na ukrašavanje velikim unikatnim staklenim kuglicama koje su roditelji kupovali postepeno, godinama na sajmovima u inozemstvu, trgovinama i centrima. Svaka je kuglica posebna i ima svoju priču. Nažalost moja entuzijastična malenkost ponekad je bila krivac za pokoju slupanu kuglicu koju bih sakrila ispod police za knjige ili regala s čašama. Kao da se tako neće saznati... I tako bi naša kuća u sat vremena postala pravi raskošni dvorac u koji je upravo stigao Božić. Večerali bismo svečano, u finoj odjeći, s najboljim tanjurima i čašama. Sestra je ponekad svirala na klaviru, ako je nije bilo previše sram i svi su u tome uživali, posebno baka koja je u takvim trenutcima pustila koju suzu iz čiste radosti. Nakon večere roditelji bi pospremili stol ili se još družili s bakom i djedom a sestra i ja bismo se skupile oko božićnog drvca i divile se njegovoj ljepoti. Razmišljale smo o poklonima koje će nam Djed Mraz ujutro donijeti, možda se i posvađale oko neke sitnice, ali na kraju mirno gledale televiziju. Jedva smo čekale leći u krevet da se što prije probudimo, poput vremenskog vremeplova do božićnog jutra. A kad bi se probudile, u debelim pidžamama s motivima soba ili snjegovića, bosih nogu trčale do drvca vidjeti poklone Djeda Mraza. Mama i tata bi već pili svoju jutarnju kavu i uživali u našoj sreći i radosti kad bismo otvarale poklone i vadile najljepše i najbolje igračke i slatkiše. Odmah bismo ih izvadile iz kutija i isprobale, osim jednom, a tada sam ja bila jako mala beba i ne sjećam se, ali sestra je silno željela Barbie Pochahontas i Kokuma jer je gledala crtić s navedenim likovima i kad je otvorila poklon i vidjela da se radi o lutkama koje je toliko željela, od sreće nije htjela uopće otvarati kutiju s lutkom niti je gledati. Nakon euforije božićnog jutra, spremili bismo se i na sanjkama išli kod bake i djeda na ručak. Usput zastajkivajući i gađajući jedni druge grudama. Mama i tata su bili zaigrani, veseli, a sestra i ja vriskale od uzbuđenja kad bi tata krenuo trčati za nama. Baka i djed bi nas dočekali sa postavljenim stolom u dnevnoj sobu za svečani ručak i mirisima kakve kasnije nigdje drugdje nisam osjetila. Bila je tu juha, pečenje, kuhano meso sa rižom i sosom od rajčice, salate i najfiniji kolači na svijetu. Svi smo bili jako dobre volje, pričali priče i smijali se. Sestra i ja bismo gledale božićni film jer je ona vodila evidenciju koji film igra u koliko sati pa bismo nesrpljivo palile televizor i gledale jedan od božićnih klasika. Kasnije poslijepodne vratili bismo se kući i kratko još igrali u snijegu s našim psom i uživali u božićnoj čaroliji pjesama, lampica, mirisa i okusa. To je bio pravi Božić i osjećaj savršene radosti i mira što je čitava poanta tog divnog blagdana.
A danas? Danas je moj svijet potpuno drugačije mjesto. Sada živim u svijetu kriminala, nepotizma i korpucije, u svijetu nepravde gdje se krade, laže, pokopava. Gdje ljudi gaze jedni druge da bi došli do svog nemoralnog cilja, ljubomorno ogovaraju jedni druge iza leđa i lažno se ulizuju. Sada živim u svijetu u kojem se sve vrti oko novca i gdje ništa drugo nije važno, u svijetu u kojem zlobni ljudi lažnog smiješka lakovima guraju one iskrene i sposobne, guraju ih i kopaju ispod sebe kako bi se svidjeli nekome ili nešto "postigli". Sada živim u svijetu u kojem svaki dan netko pogine u automobilskoj nesreći, u kojem svako toliko čujem da je netko oblio od zloćudne i neizlječive bolesti. U svijetu na kojem više nema mog djeda i gdje je baka usamljena i tužna. A Božić? Božić je obveza i izlika za trošenje novca kojeg nemamo, prilika za opijanje i prejedanje. Prilika za ušutkavanje osjećaja nezadovoljstva s vlastitim životom i šansa da se prividno odglumi sreća i radost. Ove sam godine prvi puta poželjela da nije Božić i da nije Advent. Ove godine Božić mi je postao opterećenje.
Naravno da s odrastanjem dolazi ona tužna realna spoznaja da se čuda baš i ne događaju i da čarolija ne postoji. Priča o Djedu Mrazu, iako sam cijelo vrijeme znala da nije istinita, prestala je biti prividna istina onog trenutka kad sam sa 15 godina vidjela tatu kako stavlja vrećice i poklone pored drvca. S godinama se i proslava Božića promijenila, sestre i ja smo odrasle, baka i djed ostarili. Prestali smo ići k njima na božićni ručak jer je baki bilo prenaporno kuhati i pripremati sve, a onda je i djed umro. Bila je to definitivno jedna od najružnijih stvari koja mi se u životu dogodila. U srednjoj školi više nisam pjevala u zboru, niti smo išta radili vezano za Božić u vrijeme Došašća, što me vjerojatno poticalo da po kući počnem razvlačiti lampice i ukrase prije Badnjaka, a mama se s time nije slagala. Vrijeme je postalo nekako čudno, prava zima sa snijegom je počela dolaziti tek u veljači pa je postalo teško stvoriti božićni ugođaj na temperaturi od 15 C°. Prestali smo se toliko igrati i veseliti božićnim filmovima na televiziji jer smo ih skidali s interneta i gledali u bilo koje vrijeme. Pomagala sam mami u kuhinji i tati s namještanjem drvca u kući, sve je postalo užurbano i nekako naporno.
Onda sam otišla na studirati u Zagreb. I Božić je opet postao nekako poseban i čaroban. Novi prijatelji i druženje s njima, uzbudljivo i opušteno kupovanje poklona jer su mi sve trgovine bile dostupne u bilo kojem trenutku, okićen grad milijunima lampica i ja mlada, sretna, još uvijek naivna. Uživala sam u Božiću i svemu što taj blagdan nosi jer sam za sve imala neopisivo puno vremena. Sam dan Božića je bio još posebniji time što bih putovala autobusom u rodni grad slušajući pjesmu "Driving home for Christmas" i veseleći se danima provedenim u kući s obitelji jer s njima više nisam živjela. Još sam uvijek bila strašno vezana za roditelje i dom pa me cijela priča oko blagdana još više radovala. Kao da se iznenada opet vratila čarolija i ja sam uživala u pomaganju roditeljima, hrani i poklonima.
I tako se duh Božića mogao osjetiti u mojoj obitelji i našoj proslavi sve do ove godine. Sada odjednom vidim sve ono ružno što stoji iza modernog poimanja slavlja ovog divnog blagdana. Vidim sve ono što prije moje dječje oči nisu mogle vidjeti, ono tužno, apsurdno i nevjerojatno glupo. Ove sam godine dobila posao i s njime nogu od djetinjstva i mladosti. Strmoglavo sam pala u kolotečinu svakodnevnog iscrpnog odraslog života. I naučila da se sve u životu vrti oko novca. Ljudi odlaze i dolaze iz tvog života zbog novca, ljudi ti se ulizuju ili te mrze zbog novca, ljudi ti se rugaju ili ti zavide zbog novca. Radiš osam sati svaki dan, putuješ na posao i vraćaš se sat vremena da bi zaradio i iste novce odmah potrošio jer je hrana skupa, jer ti trebaju higijenske potrepštine i jer želiš ponekad popiti kavu u gradu. Umišljeni direktor te gleda ispod oka kad tražiš slobodan dan da bi išao na produženi vikend na more, odbijaju se svi tvoji poslovni prijedlozi koji ne rezultiraju instanim povratnom sredstava, a u korist su drugih vrijednosti. A Božić? To je okupacija. Bjesomučno trošenje novca na nepotrebne i neželjene stvari, hranu koja se neće pojesti jer je napravljeno previše unatoč silnom prejedanju i bacanje, bacanje i još malo bacanja. Već krajem studenog počinje zaluđenost komercijaliranim Božićem kakvog gledamo u američkim filmovima. Lampice, mašnice, figurice, poklončići, šljokice, okićena drvca, kuglice i svijećice vrište iz izloga i mogu se razaznati kroz prozor nekih stanova i kuća. Sve radijske stanice puštaju pjesme poput "All I want for Christmas" i "Jingle bells rock" i zaboravim da ne živim u Americi. Svi gradovi u Hrvatskoj sada imaju "Advent" odnosno komercijalizirane drvene kućice na kojima se nešto prodaje i pozornicu na kojoj se održavaju koncerti. A Advent, odnosno Došašće je razdoblje u kojem se katolici pripremaju za Isusovo rođenje, iščekuju i mole se na Zornicama, Adventskim nedjeljama, a na Badnjak slave Polnoćku. Danas je Advent poprimio karakteristike božićnog krama i svi ga s time poistovjećuju. Manji gradovi u Hrvatskoj se natječu u tome tko će imati bolji kram, a Zagreb se natječe s europskim metropolama. Ove godine "Advent" u Zagrebu se održava na čak 13 lokacija i potrošene su milijarde i milijarde kuna na uređenje svih detalja. Na Tomislavcu je otvoreno ogromno klizalište, a sve ostale lokacije uglavnom nude pregršt zimskih jela, pića i ukrasa. Na "Advent" u Zagrebu se ide zabaviti, družiti s prijateljima i nešto pojesti i popiti. To je lijepa konotacija koja se za to veže jer prosinac je vrijeme koje trebamo provoditi s bliskim ljudima i veseliti se. No, cijela priča s opisanim kramom traje predugo. Više od mjesec dana ljudi prečesto odlaze jesti tešku hranu i piti kuhano vino koje košta puno više nego bi trebalo. Onda dođu Badnjak i Božić, dani prejedanja i pretjeranog uživanja u keksima, kolačima, pečenom mesu, gulašu, francuskoj salati i ostalim jelima koja se najčešće nalaze na blagdanskom stolu. Nakon Božića, nekoliko dana je mirno pa onda opet sve ispočetka za Novu godinu.
No, Božić nije postao samo prečeste i prevelike porcije hrane. Božić je postao anksiozna potraga za poklonima u moru skupih stvari. Svi nešto traže, kupuju stvari i stvarčice koje nikome ne trebaju. Samo zato što je Božić vrijeme darivanja, ne znači da moramo proliti krv kako bismo dragim osobama kupili neki poklon u nadi i s ciljem da ih razveselimo. Pokloni su divna stvar i ne vjerujem da postoji osoba koja ne uživa u primanju poklona. Poklonima dijelimo ljubav, prijateljstvo, sreću. Pokloni su znaci pažnje, stvarčice koje nas kasnije podsjećaju na osobu koja nam ih je poklonila. No, danas su božićni pokloni izgubili svaki smisao. Trošenje na poklone nikad nije bilo ovako kako je sada. Iako sam o tome kao i o svemu ostalome razmišljala na vrijeme, uhvatila me panika dan prije puta u rodni grad jer smo Božić kod kuće slavili tjedan dana prije zbog odlaska na skijanje na dan pravog Božića. Nisam pripremila sve poklone za svoje sestre i roditelje i sa suzama u očima razmišljala što i kako da kupim nabrzinu. Moj dragi i ja šetali smo "Adventom u Zagrebu" užurbanim korakom i nismo se veselili i zastali na kranjsku sa zeljem i senfom i crno kuhano vino nego letimičnim pogledom tražili stvari koje bismo mogli pokloniti obitelji. Oboje umorni i nervozni, prepirajući se birali smo poklone dok nisam zastala na trenutak i rekla sama sebi: "Čemu sve ovo?" Za što? Za koga? Sestre bi se veselile da sam svakoj poklonila samo čokoladu, a roditeljima je najveći poklon bio što sam bila s njima kod kuće i što smo se družili i veselili. Zašto ne bih ljudima kupila i poklonila nešto bilo kada u godini ako naiđem na neku stvar koju bih im baš željela pokloniti. Zašto im ne bih poklonila kad imam više novca i nije mi problem izdvojiti za neki bolji poklon? Zašto to mora biti poklon koji se daje 25.12.?
Na kraju smo imali najljepši mogući Božić, dva puta. Vikend kad smo slavili kod kuće pao je snijeg. Ne sjećam se kad je zadnji puta bio bijeli Božić. Tata je postavio toliko visoko drvce da je bilo isto kao i nekada, kao drvce iz mog dijetinjstva. Svi smo bili jako dobre volje, jeli skromnije jelo jer mama nije stigla napraviti pretjeranu gozbu kao što bi inače da je bio pravi Božić, poslijepodne kitili bor i navečer si dijelili poklone. Sestre su bile oduševljene mojim poklonima, a roditelji su nas gledali sa osmijehom na licu i srećom. Dogovorili smo se da je ovo zadnja godina da svi puno trošimo na poklone i zaključili istu stvar- najvažnije je da smo skupa. Drugi dan smo išli na klizanje i kuhano vino u grad. Pravi Božić smo proslavili u planini, na snijegu tako da nam je Božić opet i u svakom slučaju bio bijel. Na Badnjak smo pekli jabuke s medom i cimetom i blagdani su nam prošli mirno, bez prejedanja, pritiska i pompoze. Na kraju je važno bilo da smo zajedno i da se veselimo.
Primjedbe
Objavi komentar