Imati sestru znači nikad ne biti sam. Ona je dio mog unutarnjeg bića i bez nje ja nisam cjelovita osoba. Prošle smo toliko toga zajedno - i dijelile one teške i one lijepe trenutke na koje smo nailazile. U njezinom je društvu najbolje, ona je moja najiskrenija prijateljica. Svijet mi se često čini tako usamljenim mjestom za one ljude koji nemaju sestru. Ja sam toliko sretna da ih imam čak dvije.
Svoju stariju sestru zovem Nana.
Nana je rođena jedne sunčane subote u kolovozu godine koju bilježimo kao izrazito tešku za Hrvatsku zbog toga što je istoga dana krenula invazija na grad Vukovar i on je pao pod opsadu srpske vojske. U tadašnjoj Jugoslaviji započeo je rat koji je trajao idućih pet godina i donosio brojne žrtve i neprilike. Ipak, u kući mladog para vladala je radost i veselje jer je njihova dugo željena kćerkica došla na svijet. Mladi odvjetnik svojoj je ženi u rodilište u Petrovoj slao pisamca ispisana na plavim papirićima jer je to bio jedini način na koji su mogli komunicirati. Novopečena majka, njegova ljupka supruga na isti način mu je odgovarala i obavještavala ga o svim detaljima vezanim uz njihovo djetešce. Nije prošlo dugo i Nana i mama stigle su kući u Bjelovar. Djevojčica je rasla u sigurnom domu prepunom ljubavi i pažnje koju su joj upućivali svi prisutni. Uživala je položaj jedinice sve do svoje nepune četeri godine kad sam na svijet došla ja. Nani su obećali sestricu s kojom će se moći igrati i ona je kao prava trogodišnjakinja očekivala drugu trogodišnjakinju s kojom će slagati lego kockice, skakati po kauču i plesati na dječje pjesmice. Mojim rođenjem nastupilo je veliko razočaranje jer je umjesto očekivanog ona dobila kreštavo novorođenče koje samo jede i spava. U znak protesta, Nana se zavukla ispod najbliže stolice i rekla da neće izlaziti niti jesti sve dok ja ne narastem da budemo jednako velike. Vjerojatno nije bila svjesna koliko brzo će to vrijeme zaista i doći.
Moje prvo sjećanje u životu vezano je upravo za jedan trenutak u kojem sam ja stara nekih dvije ili tri godine i neka žena je u šali pitala Nanu: "Hoćeš mi posuditi tu svoju slatku sestricu nekad?", na što je ona mene samo čvršće zagrlila i odlučno rekla:"Nikada." Nana je moj uzor od tih dana, otkad znam da postojim. Njezino mišljenje mi je sve na svijetu, a svaka njezina izjava za mene je istinita bez preispitivanja. Jednom prilikom mi je rekla da je grč malena ribica koja živi u moru. Iako je malena, jako je opasna i može te uloviti ako nisi dovoljno oprezan. Ta ribica ima glavu poput morskog psa i rep, nema tijelo. I ja sam u to slijepo vjerovala do svoje, ne usudim se reći niti koje godine. Čak sam bila oprezna svaki put kad smo bili na moru i ulazila sam u vodu s laganom dozom straha od napada ribice grča.
Nana je oduvijek bila osoba čiji su postupci za mene bili idealni. Štogod je ona htjela i ja sam poželjela isto. Recimo, kad je imala šest godina, silno je željela auto za barbike. Ja sam u to vrijeme imala tek tri godine i nisam uopće znala što želim i želim li uopće, ali sam svima uporno tvrdila da i ja želim auto za barbike. Nana mi je tad predložila da možda bolje poželim avion za barbike jer je bezveze da obje želimo istu stvar. Sjećam se da je ona dobila auto za barbike, a ne sjećam se što sam ja dobila, no to je ionako skroz nevažno. Važno je da sam željela sve što je ona ikad imala ili poželjela. Kopirala sam njezinu odjeću, hranu koju je naručivala u restoranu, glazbeni ukus, modni ukus, pa čak i način kako je slagala čarape u ladici. Cijelo djetinjstvo sam je pratila u stopu. Ona je bila i ostala moja sretna zvijezda, moja nada u bolje sutra, moj kompas.
Nana je oduvijek bila izrazito pedantna, mali arhitekt, perfekcionist. Njezina igra barbikama značila je višesatno usvršavanje kućice za barbike čije sobe su se sastojale od kreveta na kat, igračaka za djecu, kuhinje sa tanjurima i čašama složenim na polici, sitnim i najsitnijim detaljima savršeno posloženim. Cijelo to vrijeme ja sam čekala "pravu igru" koju nikad nisam dočekala jer je Nana mislila da je to glupo. Ona je uživala u slaganju te kućice i to je bila njezina glavna preokupacija. Obožavala je igre lego kockicama, sitnim figuricama, izrađivanje zooloških vrtova i svemirskih brodova. Njezini hobiji uvijek su bili vezani uz neko slaganje do savršenstva. Voljela je puzzle, polly pocket figurice i makete. Ja sam uglavnom služila kao desna ruka i pomoćnica u tim njezinim igrama. Nikad mi to nije predstavljalo problem. Ona je bila ta kojoj sam se divila, ideal kojem sam težila, savršenstvo kakvo sam i ja htjela biti.
Nana i ja smo imale izmišljeni jezik kojemu smo znale tek neke riječi što znače pa je recimo riječ bide značila tišinu. Jednom prilikom na moru okružene strancima, čavrljale smo na našem jeziku i Nana se zapitala što bi se dogodilo da nekim slučajem neka od naših izmišljenih riječi na češkom primjerice znači pegla ili na talijanskom kiseli kupus.
Moja starija sestra je prva osoba koja me je upoznala sa svim "tinejđerskim" forama. S njom sam počela slušati glazbu za starije, skupljati postere slavnih i lakirati nokte u tamne boje. Organizirale bismo prave male tulume na kojima smo slušale Britney Spears i Spice Girls, divljale po sobi tako da je mama dobila živčani slom pospremajući rusvaj koji bismo napravile. Ona me je učila kako se dopisivati sa dečkima, što obući kada idem van i kako se ponašati pred prijateljicama. Bila je tu kad mi je trebao bilo kakav savjet. Bila je tu kad mi je bilo slomljeno srce i kad me prijateljica iznevjerila i napravila od mene budalu. Bila je uvijek tu bez obzira na sve.
Nana i ja smo imale izmišljeni jezik kojemu smo znale tek neke riječi što znače pa je recimo riječ bide značila tišinu. Jednom prilikom na moru okružene strancima, čavrljale smo na našem jeziku i Nana se zapitala što bi se dogodilo da nekim slučajem neka od naših izmišljenih riječi na češkom primjerice znači pegla ili na talijanskom kiseli kupus.
Moja starija sestra je prva osoba koja me je upoznala sa svim "tinejđerskim" forama. S njom sam počela slušati glazbu za starije, skupljati postere slavnih i lakirati nokte u tamne boje. Organizirale bismo prave male tulume na kojima smo slušale Britney Spears i Spice Girls, divljale po sobi tako da je mama dobila živčani slom pospremajući rusvaj koji bismo napravile. Ona me je učila kako se dopisivati sa dečkima, što obući kada idem van i kako se ponašati pred prijateljicama. Bila je tu kad mi je trebao bilo kakav savjet. Bila je tu kad mi je bilo slomljeno srce i kad me prijateljica iznevjerila i napravila od mene budalu. Bila je uvijek tu bez obzira na sve.
Odrastanje nas nije razdvojilo kao što se to ponekad dogodi sestrama. Svaka krene svojim putem i postupno se izgubi ono što su imale lao malena djeca. Na svu sreću, nama se to nije dogodilo. Nana i ja smo nerazdvojne kao što smo to oduvijek i bile.
Ona je dio mene bez kojeg nisam potpuno i bez kojeg ne bih mogla živjeti. Njezino prisutsvo za mene znači sve i u njezinom društvu osjećam onu sigurnost i dozu sreće koju ne osjećam nikada ni sa kim drugim. Zbog toga što puno vremena provodimo zajedno, počele smo i razmišljati na isti način pa se dogodi situacija da se uopće ne služimo riječima u komunikaciji. To je za nas suviše površno.
Nana je moja zvijezda vodilja, ona koja hoda pored mene, drži me za ruku i pritom mi dodiruje srce.
Svoju mlađu sestru zovem Lena.
Lena mi nije samo sestra, ona je svojevrsni kućni ljubimac. Na svijet je došla po narudžbi, i to mojoj. Kad sam imala sedam godina, najviše na svijetu željela sam mlađu sestru. Htjela sam nekoga kome ću ja biti ono što je meni moja starija sestra. Htjela sam sestricu koja će mi se diviti i htjeti biti poput mene, a koju ću ja paziti, maziti i bezuvjetno voljeti do kraja života. Ta želja mi se ostvarila jednog sunčanog i jako vrućeg lipanjskog dana, točnije ivanjske noći. Ja sam tri mjeseca ranije napunila osam godina i nikad ne bih bila spremnija dobiti mlađu sestru nego upravo tada. Lena je bila sićušna bebica s kapicom u koju sam očarano gledala dok ju je medicinska sestra nježno držala u rukama. Veselila sam se trenutku kad ću je ja tako primiti u ruke, a taj trenutak je došao već nakon nekoliko dana na putu prema kući iz rodilišta. Tata mi ju je oprezno stavio u naručje dok je utrpavao neke stvari u prtljažnik automobila i ja sam fascinirano gledala u to malo lišce. Lena mi se tada prvi put nasmješila i nikad prije (mislim niti poslije) me nije preplavio takav osjećaj sreće kao u tom trenutku.
Lena je odrastala u sigurnom domu okružena ljudima koji su činili sve kako bi ona imala najbolje moguće uvjete za pretvaranje u kvalitetnu osobu. Mogla je nesmetano uživati položaj najmlađe uz čitav niz beneficija koje su u prvom redu uključivale tolerantnost za sve njezine ispade i poveću dozu pažnje za sve situacije koje su uključivale njezino prisutstvo. Svi kolektivno smo se davali za nju i nije nam bilo teško. Samo ona je uvijek pila vodu iz ružičaste caše i jela makarone s bijelim lukom. Lena je svijetla točka koja je donijela svježinu i veliku radost u naš dom. Za mene je bila ona mala osoba za koju sam se brinula svim srcem i jedina za koju sam spremna (bila i ostala) glumiti krokodila, čitati istu priču prije spavanja po tisućiti put i otići po puding od vanilije na drugi kraj grada u kišnu studenu nedjeljnu večer.
Od prvog dana Lena je bila princeza koja se divila upravo princezama iz Disneyijevih animiranih filmova i češljala najbolje barbike sjajne kose. Sa svoje nepune tri godine dobila je vlastitu prostranu sobu sa krevetom s baldahinom, prostorom za igru ograđenim ružičastim platnom i raskošne zavjese s mašnama. Živjela je pravu pravcatu bajku u kojoj joj je bilo pruženo sve što je ikad poželjela.
Naučila je čitati i pisati puno prije polaska u školu i sa svojih pet godina imala je više bilježnica na polici nego prosječni srednjoškolac. U meni i Nani vidjela je uzor kojem je nastojala težiti pa je osim kompletnog školskog pribora imala i stolić za šminkanje i više kozmetike od mame, mene i Nane zajedno. Skupljala je parfeme, narukvice s privjescima i vječno željela umjetne nokte. Zajedno smo imale photosessione, igrale salona za uljepšavanje i komentirale modu. Nije odrastala poput mene i Nane koje smo se igrale i u blatu i po kiši i u pijesku ili snijegu. Lena je preferirala sofisticirane igre i u svakoj situaciji se ponašala damski i zrelo. Postupno je odrasla u samopouzdanu djevojku svjesnu svojih kvaliteta i mogućnosti. Profesionalna je igračica šaha, sjajno svira klavir i bavi se jogom. Još je premlada da bi znala što će u životu biti, ali vječno spominje vrhunsku liječničku karijeru po uzoru na najbolje kirurge serije Uvod u anatomiju.
Njezino rano djetinjstvo preklapa se sa mojim tinejđerskim godinama i to su dva osjetljiva razdoblja u životu svakoga i koliko god puta smo se sukobile oko nevažnih sitnica, uvijek smo bile nerazdvojne. Mogle smo se posvađati milijun puta u danu i isto toliko puta i pomiriti. Ona je moja mala slatkica s kojom sam čučala stisnuta ispod stola i pretvarala se da smo u špilji i da nam napadaju medvjedi. S njom sam pjevala karaoke iz sveg glasa dok me grlo nije zaboljelo i gledala Harry Pottera po ne znam koji put za redom samo zato što je ona bila zatreskana u Daniela Radcliffa. Zajedno smo pekle kolače, igrale monopoly i slušale glazbu. Bila sam uz nju dok je napravila prvi korak, dok je učila plivati, skijati, voziti bicikl. Bila sam u prvom redu u publici kad je samostalno otpjevala stih ili dva na nastupu sa dječjim zborom i bila sam ondje kad ju je bilo potrebno čekati nakon sata slikanja. Nana i ja smo je vodile na kave sa prijateljicama, u šetnje po gradu i šoping. Ona je bila prva osoba s kojom bih razgovarala kad me mučio neki problem bilo kakve vrste. Koliko god je Lena bila mala, uvijek je imala bolje savjete od bilo koga i uvijek me znala saslušati.
Nema stvari koju ja ne bih učinila za nju, nema riječi kojima bih opisala što meni ta mala osoba predstavlja u životu. Bez nje, naša kuća bi zamrla od dosade. Ona donosi akciju, uvijek neku šalu i vedrinu svakim svojim osmjehom.
Osjećaji koje vežem uz svoju mlađu sestru su ponajviše vezani uz osjećaje pripadanja, ljubavi i sigurnosti. Ona je došla na svijet uz moj nagovor i kad je došla nisam je puštala iz ruku. Zauvijek ću imati potrebu obrisati joj nos kad je prehlađena i skuhati joj špagete kad je gladna.
Lena nosi posebno mjesto u mome srcu i do kraja života će biti moja mala sićušna sestrica koja mi se smiješi iz jastuka za novorođenčad.
Moje su sestre ovdje kad ih trebam. One su mi najbolje prijateljice, podrška, rame za plakanje i najiskreniji kritičari. Bez njih moj život bi bio tužan i besmislen i zato Nana i Lena, hvala vam što postojite, volim vas više od ičega na ovom svijetu!
Naučila je čitati i pisati puno prije polaska u školu i sa svojih pet godina imala je više bilježnica na polici nego prosječni srednjoškolac. U meni i Nani vidjela je uzor kojem je nastojala težiti pa je osim kompletnog školskog pribora imala i stolić za šminkanje i više kozmetike od mame, mene i Nane zajedno. Skupljala je parfeme, narukvice s privjescima i vječno željela umjetne nokte. Zajedno smo imale photosessione, igrale salona za uljepšavanje i komentirale modu. Nije odrastala poput mene i Nane koje smo se igrale i u blatu i po kiši i u pijesku ili snijegu. Lena je preferirala sofisticirane igre i u svakoj situaciji se ponašala damski i zrelo. Postupno je odrasla u samopouzdanu djevojku svjesnu svojih kvaliteta i mogućnosti. Profesionalna je igračica šaha, sjajno svira klavir i bavi se jogom. Još je premlada da bi znala što će u životu biti, ali vječno spominje vrhunsku liječničku karijeru po uzoru na najbolje kirurge serije Uvod u anatomiju.
Njezino rano djetinjstvo preklapa se sa mojim tinejđerskim godinama i to su dva osjetljiva razdoblja u životu svakoga i koliko god puta smo se sukobile oko nevažnih sitnica, uvijek smo bile nerazdvojne. Mogle smo se posvađati milijun puta u danu i isto toliko puta i pomiriti. Ona je moja mala slatkica s kojom sam čučala stisnuta ispod stola i pretvarala se da smo u špilji i da nam napadaju medvjedi. S njom sam pjevala karaoke iz sveg glasa dok me grlo nije zaboljelo i gledala Harry Pottera po ne znam koji put za redom samo zato što je ona bila zatreskana u Daniela Radcliffa. Zajedno smo pekle kolače, igrale monopoly i slušale glazbu. Bila sam uz nju dok je napravila prvi korak, dok je učila plivati, skijati, voziti bicikl. Bila sam u prvom redu u publici kad je samostalno otpjevala stih ili dva na nastupu sa dječjim zborom i bila sam ondje kad ju je bilo potrebno čekati nakon sata slikanja. Nana i ja smo je vodile na kave sa prijateljicama, u šetnje po gradu i šoping. Ona je bila prva osoba s kojom bih razgovarala kad me mučio neki problem bilo kakve vrste. Koliko god je Lena bila mala, uvijek je imala bolje savjete od bilo koga i uvijek me znala saslušati.
Nema stvari koju ja ne bih učinila za nju, nema riječi kojima bih opisala što meni ta mala osoba predstavlja u životu. Bez nje, naša kuća bi zamrla od dosade. Ona donosi akciju, uvijek neku šalu i vedrinu svakim svojim osmjehom.
Osjećaji koje vežem uz svoju mlađu sestru su ponajviše vezani uz osjećaje pripadanja, ljubavi i sigurnosti. Ona je došla na svijet uz moj nagovor i kad je došla nisam je puštala iz ruku. Zauvijek ću imati potrebu obrisati joj nos kad je prehlađena i skuhati joj špagete kad je gladna.
Lena nosi posebno mjesto u mome srcu i do kraja života će biti moja mala sićušna sestrica koja mi se smiješi iz jastuka za novorođenčad.
Moje su sestre ovdje kad ih trebam. One su mi najbolje prijateljice, podrška, rame za plakanje i najiskreniji kritičari. Bez njih moj život bi bio tužan i besmislen i zato Nana i Lena, hvala vam što postojite, volim vas više od ičega na ovom svijetu!
Primjedbe
Objavi komentar