Volim ono što smo mi.

Nisam vjerovala u sudbinu, niti u slučajnosti niti u bilo kakav oblik 'predodređenog' razvoja događaja. Moja životna teorija bila je da se sve događa kako si sam postaviš, bez nekog plana. Vrijeme jednostavno teče, a s njim dolaze i odlaze ljudi koji donose određene osjećaje, događaje, trenutke koje pamtimo ili zaboravimo i sve se na kraju svede na prihvaćanje i pružanje prilika. Tako se vrte dani, mjeseci, godine i mi starimo i život prolazi. A onda me jednom pogodila strelica. I prošlo je dosta vremena kad sam postala spremna zapravo je prihvatiti.

Naučili su me da kad je učenik spreman, pojavi se učitelj. Kad je umjetnik spreman, pojavi se inspiracija. Kad je vođa spreman, pojavi se vizija. A kad je ljubavnik spreman, pojavi se partner.

Zajednički prijatelj, zabava u klubu i slučajnost situacije. Njegova tanka nit sudarala se s mojom i to nije prošlo nezapaženo, no moja je malenkost to namjerno zanemarivala. Tek sam sljedećeg dana saznala njegovo ime koje je počinjalo da slovo za koje sam znala da će se pojaviti u nekom trenutku u mom životu (a rekla sam da kao ne vjerujem u sudbinu). Sljedećih mjeseci zajednički prijatelj je često spominjao interakciju koja je uključivala prisustvo svih nas, no suptilno sam to odbijala ponavaljaći si da nisam zainteresirana za bilo kakvo druženje s momkom za kojeg sam znala da me iskreno simpatizira jer sam to osjetila već samim prvim pogledom.

Prošla je točno godina dana i devet mjeseci kad smo se ponovno vidjeli. Opušteno druženje uz alkoholna pića i dobro raspoloženje. Početak srpnja, kraj semestra i vruće iščekivanje odlaska na more. Klasično druženje mladih u kombinaciji sa alkoholom nerijetko završava igranjem igrica za brže ispijanje punih čaša i zbližavanje igrača. U izazovima bili su ubrojani i poljupci, plesanje i skidanje glavnih komada odjeće. Moja me strelica prodabala više nego ikad prije, vrištajući da je vrijeme gotovo stiglo!

Njegova požuda prema meni uzbuđivala je mene još više nego što je njega. Te srpanjske noći dogodilo se ono za što sam mislila da će se dogoditi tek sa nekim posebnim. Kasnije sam shvatila da se zaista i je dogodilo sa nekim posebnim. Dogodilo se sa njim. Posebniju osobu ne mogu niti zamisliti. Međutim, iz nekog sam razloga dobila dojam da je on sve shvatio samo kao zabavu i osjećala sam se iskorišteno, bijedno i nevažno. Prošlo je čitavo ljeto koje sam provela u ponovnom i ponovnom proživljavanju te srpanjske noći. Isčekivala sam poruku, bilo kakav oblik komunikacije od njega, ali nije dolazilo ništa. U meni se stvorila manje lijepa slika o njemu kao osobi i ponavljala sam si da si više nikad neću dopustiti bilo što slično.

Odjednom, sredinom rujna, sasvim spontani poziv zajedničkog prijatelja na večernje druženje u nekom kafiću. Slučajno sam bila slobodna te večeri i odlučila se pridružiti. Ni više ni manje, s druge strane stola njegov pogled me probadao dok sam sa namještenim smiješkom hodala prema društvu. Komplimenti, upadi, pozivi za nova druženja pogađali su me od njegove strane cijelu večer. Laskala mi je njegova pažnja i moja potreba za istom odlučila je pristati na ponovni susret.

Došao je kasno navečer nakon napornog dana u moj kvart kako se ja ne bih morala previše udaljavati. Opušteno smo pričali i upoznavali se. Svidjelo mi se ono što sam vidjela i ono što sam čula. Sviđao mi se osjećaj koji mi je on davao, te sam odlučila pristati i na ponovni susret.

Pozvao me na večeru u svom stanu. Bila je hladna jesenska večer uoči vikenda. Kupila sam crno vino i stigla u njegovo susjedstvo. U prostranom stanu mirisalo je po svježe pripremljenoj hrani. Svirale su poznate pjesme na radiju i on je bio sretan, ushićen. Moglo se lako zaključiti da voli pripremati hranu i da mu je sve to predstavljalo veliko zadovoljstvo. Nikad ranije nitko mi nije pripremio takav doživljaj večere. Bilo je to jelo u sljedovima, sa aperitivom i svim najsitnijim detaljima koji su upravo najvažniji. Barem mislim tako. Nakon večere počeli smo gledati film koji ja tradicionalno gledam svake godine upravo u to vrijeme je baš prikladan za kraj listopada. U jednom trenutku tijekom gledanja filma njegove ruke našle su se na mojim ramenima i mojim tijelom iznenada se proširila takva snažna energija kakvu nisam osjetila nikad, ali baš nikad prije u životu. Osjećala sam se toliko sigurno da mi je došlo da zaplačem. Da zaplačem od navale milijun emocija koje su mi ubrzavale puls i širile se mojim venama kao da je posljednji trenutak mog života. I nisam htjela da taj osjećaj ikad prođe. Bilo je to trenutak u kojem je svijet stao i u kojem ništa više nije bilo važno. Ništa na ovome svijetu loše tada mi se nije moglo dogoditi, ništa me nije moglo zaustaviti da se prepustim njegovom nježnom dodiru, poljupcima i zagrljajima kojih se ne bi odrekla dok sam živa. Shvatila sam da je ona strelica koja me pogodila u samome početku bila ispravna. Postala sam spremna prihvatiti njega, takvog kakav jest, iskreno. On je ta osoba koju sam čekala, zbog koje sam morala patiti sve one noći zbog neuspješnih spojeva i neuzvraćenih ljubavi. Morala sam se davati drugima koji to nisu prihvaćali kako bi on sve odjednom mogao prihvatiti. I to je bilo ono što sam mu željela pružiti. Dogodilo se nešto što se trebalo dogoditi, nešto što smo oboje čekali.

Počeli smo se viđati možda i prečesto za tuđe pojmove. Susreti su se često svodili na čvrsto držanje ruku u mraku u sitne kasne sate i osjećala sam se živo, sretno i ispunjeno.

Napokon sam bila s osobom s kojom mogu biti ono što ja jesam. Potpuno opuštena bez ijedne sitnice koja bi me sprječavala u tome. Zajedno smo jeli večere i doručke, slušali pjesme, pjevali, smijali se, izlazili sa društvom, pili i plesali, spavali i zabavljali se kao nikada prije. Konačno sam imala koga zvati u kino na gledanje crtića, u kazalište na predstavu i kod sebe doma usred noći jer nisam htjela spavati sama. Konačno sam imala nekoga tko me vidi kada me gleda. Tko me zaista vidi kao onu osobu koja ja stvarno jesam. I nikad se nisam osjećala sigurno i voljeno tako kao tada.

Šetali bismo gradom i tu i tamo se primili za ruke. Govorio bi mi slatke riječi koje su se samo tako urezivale u moje sjećanje. Njegov dodir bio je nježan, miris zamaman i bio je sve što mi je trebalo. U pravom trenutku.

Božić je vrijeme sreće, radosti i darivanja. Do sada nisam imala priliku uživati u tim sitnim divnim trenutcima sa nekime. Grad svijetluca milijunima lampica, održavaju se koncerti, miriše na kuhano vino i pečene debrecinke i svi su dobro raspoloženi. Djeca se vesele drvenim igračkama, plišanim medvjedićima i medenjacima, oni stariji probavaju specijalitete iz svih dijelova zemlje. A moju ruku čvrsto drži njegova i prolazimo pored gomile sa osmjesima na licima i znam da se oboje osjećamo ispunjeno. 

Bila je sredina prosinca i hladna večer. Pokušavali smo pripraviti uštipke kakve je moguće kupiti u gradu u adventsko vrijeme i nije nam uspjevalo, ali važno je bilo samo to što smo to radili zajedno. I uz uobičajeno gledanje filma, večer je prolazila. Iz nekog razloga pored njega nisam mogla pratiti niti jedan film koji smo ikad gledali i nisam mu znala objasniti zašto. Kao da je to bilo uzalud utrošeno vrijeme, jer je film moguće gledati kad god, a biti pored njega za mene je bilo neprocjenjivo. Radije bih naslonila glavu na njegova prsa i obgrlila ga jednom rukom. Osjetila bih otkucaje njegova srca, svaki njegov udah i izdah i njegov miris. Kao da sam neprestano bila u strahu da će sve to nestati, da će mi njegova prisutnost biti oduzeta i da ću opet osjetiti onu dobro poznatu samoću za koju sam mislila da mogu uspješno podnositi. Bila sam u strahu da je sve to što sam imala s njim samo san i da ću se svake sekunde probuditi i da će sve nestati u jednom treptaju oka. Kasnije iste večeri ležali smo jedan pored drugoga uz pjesme Leonarda Cohena. Zbog nježnosti koje smo razmjenjivali u meni se pojavio potpuno novi osjećaj i ponovno mi je došlo da zaplačem. Od osjećaja sigurnosti, sreće i bezuvjetne ljubavi. Nikada do sada me nitko nije volio na taj način. Svakim njegovim dodirom osjetila sam tu energiju koja je bila među nama, osjetila sam ljubav koju mi je on pružao. Baš svakim dodirom, baš svakim poljupcem. Ta večer je bila najljepša u cijelom mom životu.

Bližili su se božićni i novogodišnji blagdani, a s njima i naš rastanak na nekoliko tjedana. Iako ne zvuči mnogo, osjećala sam teret upravo zbog ranije spomenutog straha od razdvajanja. Bila sam svjesna da ovi praznici služe kao generalna proba za vrijeme koje ćemo provesti odvojeni sljedećih gotovo šest mjeseci. Odlazila sam na studentsku razmjenu početkom veljače i znala sam da ćemo se viđati rijetko u to vrijeme. Proveli smo predivan vikend zajedno, odslušali koncert u dobrotvorne svrhe u centru grada i rastali se u utorak dopodne, samo nekoliko dana prije samog Božića. Prvih dana je bilo jednostavno, oboje smo bili zaokupljeni druženju sa obiteljima i svim blagdanskim događajima. Nova godina donijela je sa sobom brojne nove želje i aktivnosti koje smo htjeli doživjeti zajedno. Planirali smo nova iskustva, zabavu i neprekidno druženje vrlo kratko vrijeme koje smo imali prije mog odlaska u Beč na razmjenu. Nakon Nove godine s obitelji sam provela sniježnih tjedan dana u austrijskim Alpama i vratila se u Zagreb nestrpljivija nego ikad prije.

Pozvonio je na vrata sa poklonom u rukama. Bila sam toliko presretna što ga vidim da sam poklon gotovo zanemarila. Bili su to kolačići od jabuka smotani na način da su izgledali poput ruža, posuti šećerom u prahu. Slatki i fini, napravljeni večer ranije sa puno ljubavi i pažnje, savršeni za mene. Uz to, bila je knjiga Mali princ sa posvetom i predivnim citatom koji je opisivao naše osjećaje, one prave, one iz samoga srca.

Slijedili su dani neprestanog druženja i iskorištavanja svakog slobodnog trenutka za zabavu, uživanje, šetnju, gledanje filma i još nebrojano puno sitnica. Nismo željeli dopustiti da nam bilo što promakne. Moj stan postao je naše malo utočište, bilo je sjajno. Zabavljali smo se na sve moguće načine i trudili se stvoriti što više uspomena koje će nas vezati jedno za drugo u trenutcima u kojima nećemo biti zajedno. Uspjevalo nam je.

Tih nekoliko tjedana bilo je ispunjeno dobrom energijom, smjehom, razmijenjivanjem osjećaja, ljubavlju, ali i uz ponešto suza, tjeskobe. Sve te emocije od moje strane bile su vezane uz njega. On je bio ta osoba koju nisam htjela izgubiti, osoba koja je promijenila moj život, osoba koju sam istinski voljela. Što god se dogodilo, gdje god on bio i gdje god ja bila, jedino što sam htjela je da se naši osjećaji ne promjene. Putovanje za Beč stiglo je brže nego sam mislila da će stići. Dan ranije iskoristili smo na večeru u gradu, ispijanje vina koje sam čuvala za neku posebnu priliku i zaslađivanje omiljenim čokoladnim desertom. Zaspali smo zagrljeni i probudili se u zoru kao da se nismo niti pomakli tijekom noći. Sat vremena kasnije preplavio me val emocija dok sam na vratima držala njegova ramena , te istovremeno nisam htjela dopustiti da ode i istovremeno sam htjela što prije zatvoriti vrata kako ne bi primjetio suze u mojim očima. Potekle su same od sebe, iz srca. Gledala sam kroz prozor užurbanu cestu u rano jutro  i njegove korake kako se udaljavaju od moje zgrade.

Uokvirila sam našu sliku i stavila je na noćni ormarić u sobi petsto kilometara udaljenoj od našeg utočišta. Ponavljala sam mu svakog dana koliko mi znači i koliko mi je stalo do njegove sreće.

Pronaći nekog posebnog nije za svakoga moguće. Pronaći osobu s kojom vrijeme postaje nevažno, dani i mjeseci prolaze kao minute i nikada nije dosta. Nikada nije dovoljno reći mu koliko mi znači, koliko jako ga volim i koliko mi je teško kad mi nedostaje. Prava stvar nema mjeru. Nije moguće da se nešto odvilo prebrzo ili da traje prekratko ili da ima dovoljno sati u danu da se zasitimo jedan drugoga. Takve stvari ne postoje. Ne postoji niti prostor. Svejedno je gdje smo i vidi li nas tko. Možemo sjediti na klupi u parku, uz potočić kroz šumu, gledati zvijezde i snijeg kroz prozor kolibice, ili samo ležati na krevetu u mom malom stanu i biti tamo. Jedan uz drugog jer je to mjesto jedino pravo. 

Tebi dušo pripadam, s tobom ću svugdje poći. I neće biti prerano. I neće biti prekasno. Bit će točno u pravom trenutku, onda kada treba biti.