Preskoči na glavni sadržaj

Fališ mi

Što učiniti kada vam netko toliko bolno nedostaje da želite iskočiti iz vlastite kože? Od nemira, nervoze. Od želje i potrebe. Jer neki ljudi su jednostavno potrebni. Meni je jedna osoba toliko potrebna da mi je teško svakog dana ustati i hodati gradom bez da je ona pored mene. On. Moja jedina i najveća želja, moja ljubav. Onaj kome sam poklonila svoje srce i neću ga tražiti natrag jer znam da je na sigurnom. Onaj čije oči zasjaje kad god se spoje sa mojima. Onaj kome sam sebe obećala bez razmišljanja. Potreban mi je.  Svakog dana i to sve više i više, a ne viđamo se toliko koliko mi je potrebno. 
Biti daleko od kuće i najvećim avanturistima ponekad je težak zadatak. Jer otići od svojih bliskih ljudi  na pola godine. U drugi grad, u drugu zemlju, u drugi život. A tek su se počele odvijati one najljepše stvari između vas. Zašto sam otišla? Zbog predivnih iskustava, novih poznanstava, zbog učenja stranih jezika i učenja o sebi. A dovoljno znam o sebi. Tolike sam dane provela sama sa svojim mislima u malom stanu u dugim popodnevima, u praznim šetnjama gradom. U nebrojeno puno večeri uz najdraže pjesme i crtanje, puno crtanja. Jer to volim. Kolike sam trenutke provela u kuhnji, rezuckajući povrće, kuhajući rižu. Jer to volim. Kolike sam trenutke provela u pisanju... Oh, da u mom dragom pisanju. Ispisala sam desetke i desetke bilježnica, teka, dnevnika. Nebrojene sastavke, eseje, priče. Moje najdraže slatke priče koje su proizvodi moje mašte, mojih misli i osjećanja. Što god sam ikad osjećala našlo se na nekom papiru. Na sitnom papiriću istrgnutom iz bilježnice iz povijesti, na ukrasnom papiriću iznad stola, utipkano u MicrosoftWord. Sve sam uvijek zapisivala, ništa nije promaklo. Imala sam priliku naučiti jako puno toga o sebi. I kad je došlo vrijeme da sva svoja iskustva podijelim s nekime, s nekime do koga mi je stvarno stalo.. Tada sam otišla. U još manju sobu, u još prazniji grad. U još veću samoću.  A on? On me ostao čekati da se vratim. Da zajedno provodimo najljepše trenutke, da ležimo na krevetu i recitiramo pjesme, da gledamo filmove i pečemo palačinke,da odlazimo u Špar po namirnice za ručak. Da se smijemo, glupiramo, ludujemo. Ostao me čekati da provodimo život zajedno. I moje srce je to htjelo. Svakoga dana provjeravala sam po nekoliko puta koliko je još dana ostalo do povratka, koliko još? Poznajem se dobro, ne trebam više učiti o sebi. Želim svoje znanje prenositi njemu i da on meni prenosi svoje. Da budemo zajedno jer je to jedino što želim i jedino što trebam.
Treba mi njegov nježan dodir u rano jutro kad me snen privlači sebi u topli zagrljaj. Treba mi njegova pozitivna energija, to dobro raspoloženje koje svaki moj dan s njim čini veselim i dobrim danom. Treba mi njegov poljubac po vratu i ruke oko struka, onako usputno, bezveze, dok ja perem suđe ili tražim maskaru ladici. Treba mi taj osjećaj koji mi on daje. Najbolji osjećaj na svijetu. S njim sam voljena, s njim sam prihvaćena, s njim sam ono što ja jesam. Bez potrebe za dokazivanjem, bez želje za prikazivanjem u najljepšem svijetlu. On me vidi takvu kakva ja jesam i voli ono što vidi. 
Ne mogu više živjeti sama, bez tog osjećaja. Želim to svakoga dana, do kraja svog života. U najgorim i najljepšim trenutcima, jedino što želim jest da je on pored mene. Ništa drugo me ne bi toliko usrećilo i ispunilo. Želim njegov glas koji me doziva, njegov pogled koji me gleda i vidi.
Najdraži moj, ljubavi moja, srećo, moje sve, nedostaješ mi! Svaki dan mi sve više i više nedostaješ i želim da smo zajedno, da smo zajedno do kraja. 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Snaga sjajnog žita, oči boje mora.

Hladni siječanjski ponedjeljak natjerao me na tjelovježbu pa sam uhvatila vremena i posjetila teretanu hotela Sheraton u Zagrebu. Nakon treninga u teretani odlučila sam prošetati do kuće jer se nisam domogla trake za trčanje. Ne razumijem kako si jedan skupi hotel poput Sheratona može dopustiti da dvije od tri trake za trčanje ne rade kako treba. U svakom slučaju, šetnja po svježem zraku uvijek dobro dođe i ne samo za tijelo već i za duh. I tako šetam Boškovićevom ulicom i za oko mi zapne jedan kineski dućan koji nije tipični kineski dućan gdje se prodaju povoljne plastične cipele, majice i hlače za jednokratnu upotrebu i kopije parfema i torbica, nego pravi kineski dućan sa kineskim porculanom, kineskom svilom, začinima i profinjenim ukrasima. Kao prava studentica ekonomije poduzetništva, automatski sam proanalizirala smisao jednog dućana sa robom neke specifične zemlje. Koliko je isplativo pokrenuti posao i prodavati kineski porculan usred Zagreba kad naša zemlja ima toliko r...
Objavi komentar
Pročitajte više

Zima nije godišnje doba. Ona je okupacija.

Osobama širokog duha poput mene lako je naći sreću u radovanju malim stvarima, iako moram priznati ni meni to ne polazi uvijek za rukom. Unatoč tome, nekako uvijek mogu naći nešto čemu se veselim u svakom godišnjem dobu. Glavna preokupacija zimi, za mene je božićno vrijeme (advent) i početak siječnja, odnosno odlazak na skijanje. Prema svemu ostalom što ima veze sa zimom osjećam veliku ne-ljubav. Siječanj i veljaču recimo. Za to vrijeme kažu da je vrijeme u godini koje broj najveći broj suicida i sličnih romantičnih akcija pa to automatski znači prizvuk depresije u svemu  što nas okružuje. Nakon blagdana vratila sam se u Zagreb i bila primorana ukloniti sve božićne ukrase koji su mi krasili stan. Ove godine nisam osjetila onu tugu koju obično osjetim samo od pomisli na to da je Božić iza mene i da je gotovo sa čarobnom idilom koju pruža za mene najljepši blagdan u godini. Zašto me nije spopala ta klasična tuga, ne znam. Ali nije, što je u jednu ruku jako dobro. Od Božić...
Objavi komentar
Pročitajte više

"Nova godina i nova ja" i "Bla bla bla"

Ne vjerujem u novogodišnje odluke jer su one ionako u većini slučajeva jako brzo prekršene. "Ove godine počinjem jesti zdravu hranu," "Ove godine počinjem redovito vježbati," "Ove godine ću dovršiti ono što sam započela," "Ove godine ću postati ono što sam oduvijek htjela biti...." i tako dalje i tako dalje. Sve je to prazno, dosadno i ponavlja se iz godine u godinu. A što uopće znači ulazak u novu godinu i zašto to gledamo kao neko novo razdoblje?? To je samo dan kao i svaki drugi do sada, mi smo i dalje oni ljudi koji smo bili do sada i ništa se ne mijenja osim brojke na kalendaru. A sve dame očekuju osobni preobražaj u ljepoticu s naslovnice ili uspješnu ženu s aktovkom i prekriženim rukama koja zadovoljno klima glavom i navodi sve uspješne trenutke u svojoj karijeri koje su se dogodile ove godine. Ili prošle. Potpuno svejedno.   Ne vjerujem u novogodišnje odluke, ali zato vjerujem u planove za novu godinu. teako vjerujem u planove. Moj ot...
Objavi komentar
Pročitajte više