U petak mi je liječnica propisala lijek. Zove se Zoloft i to je antidepresiv. Pit ću ga osam mjeseci, možda i duže, ovisno o stanju.
Nisam to očekivala iako nisam niti iznenađena. Već dva tjedna proživljavam noćnu moru koja je započela još davno davno prije. I počet ću otpočetka, ali prije svega nekoliko informacija o bolesti koja mi je dijagnosticirana. Naučila sam da u crnim danima treba zastati, duboko udahnuti i informirati se. "Informacije su kontrola," kaže Joan Didion u svojoj knjizi Godina magičnog razmišljanja.
Depresija je psihički poremećaj i ubraja se u skupinu poremećaja raspoloženja. Uzrokuje smetnje u osjećajnoj, ali i tjelesnoj sferi pojedinca. Većina ljudi tijekom života iskusi žalosno raspoloženje. Stresni događaji poput smrti u obitelji ili financijskih problema mogu biti povod za depresiju, a ponekad se ljudi osjećaju depresivnima bez ikakvog jasnog razloga. Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti.
Depresiju uzrokuju biološki i okolinski utjecaji imaju važnu ulogu u razvoju depresije.
Znanstvenim istraživanjima otkriven je poremećaj važnih kemijskih spojeva u mozgu prijeko potrebnih za prijenos informacija u živcanim stanicama. Lijekovi (antidepresivi) pomažu ponovnom uspostavljanju narušene ravnoteže. Životni stresovi također pridonose ispoljavanju depresivnih simptoma. Najčešće su to poremećeni odnosi s okolinom, nezadovoljstvo poslom, učestala razočaranja, prekid veze s voljenom osobom zbog smrti, razvoda ili odvojenog života.
Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti (ahedonijom), ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, iscrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću.
Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se opširno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.
Mnoge depresivne osobe osjećaju se tjeskobno (anksiozno), uznemireno, teško usnu, previše su zabrinute, što treba napomenuti svome liječniku. On će tada osim depresije liječiti i tjeskobu.
Neki bolesnici koji pate od depresije imaju i neki anksiozni poremećaj, koji također zahtijeva liječenje. To može biti:
- opsesivno-kompulzivni poremećaj: čine ga učestale, neželjene misli ili osjećaji, npr. strah od zaraze, što silno uznemiruje oboljelu osobu. To su prisilne misli. Da bi umanjili svoju tjeskobu, takvi bolesnici čine određene rituale (kompulzije), npr. učestalo pranje ili čišćenje.
- panični poremećaj: bolesnici pate od napadaja panike, pri čemu imaju iznenadne navale velikog straha, praćene lupanjem srca, otežanim disanjem te osjećajem zarobljenosti.
- socijalna fobija: bolesnici izbjegavaju pojavljivati se i govoriti među mnoštvom ljudi, te agorafobija: strah pred otvorenim prostorom, posebice javnim mjestima, ponekad čak i strah od izlaska iz kuće.
Ukratko.
Ne osjećam se posramljeno niti psihotično (ludo). Gledajući unatrag shvaćam kako se ta depresija postepeno razvijala s obzirom na moje fizičko i duševno stanje kroz godine i godine. Čini se da smo svi u obitelji tom poremećaju skloni. Pomalo smo zatvoreni, teško sklapamo i održavamo prijateljstva, izuzetno smo odgovorni i savjesni, puno brinemo o svemu. I bitnom i nebitnom. A to opterećuje.
Pa tako gledajući unatrag, kao dijete na stresne situacije odgovarala sam fizičkom reakcijom, najčešće povišenom temperaturom. To mi je iscrpljivalo tijelo i imunitet svodilo na nulu sve do toga da sam dobila beta hemolitički streptokok. To je bakterijska infekcija koja se često pojavljuje u neonatalnoj fazi i stvara probleme novorođenčadima. 2002. sam imala sedam godina i dvjesto opravdanih sati izostanka s nastave u drugom razredu osnovne škole.
2005. godine sam krenula u peti razred i vjerojatno mi je ta promjena uzrokovala stres jer ipak, iz razredne se prelazi u predmetnu nastavu, te su me novi predmeti i nove obveze vjerojatno malo prestrašile (tek sada to vidim, tada nisam ni primjetila što radi moja podsvjest). U drugoj polovici listopada hospitalizirana sam zbog navodno gljivične upale pluća nakon dva tjedna "gripe" ili tako nečega. Nisam kašljala, nisam se gušila. Samo sam ponovno imala temperaturu koju je bilo teško skinuti i izrazito povišene leukocite. Nakon tjedan dana u bolnici, stanje mi se popravilo i krenula sam u školu početkom studenog kao da ništa nije bilo.
Za okolinu u kojoj sam odrasla rekla bih da je bila toksična i pritom mislim na okolinu van kuće. Razred u koji sam išla u osnovnoj školi bio je zapravo planski složen razred u koji su birana djeca doktora, odvjetnika, arhitekata... Većina ih je bila izrazito natjecateljskog duha ali na negativan način. Poklapali su druge da pokažu kako su najbolji, a posebice su svi bili umišljeni malograđani s niskim poštovanjem prema ostatku svijeta koji nije uključivao bogate. Zapravo sam i ja bila dio njih, ali odgojena na potpuno drugačiji način i potpuno ali potpuno drugačijeg karaktera. Ja sam bila sramežljiva, pristojna, nježna, sanjarski tip. Djevojčica koja je izmišljala priče i crtala drveće. Netko tko je poštovao sve i svakoga. Nisam se znala nositi s ljudima s kojima sam provodila većinu svoga dana. Oni su mi nametali osjećaj manje vrijednosti, niskog samopoštovanja, ponašali su se kao da su bolji od mene, a ja sam i dalje bila dio njih. Nisam imala pravih prijatelja.
Uz školske obaveze pohađala sam glazbenu školu, trenirala odbojku, učila engleski i višim razredima išla i na ritmiku. Zvučat će stvarno nemoguće, ali u niti jednoj od tih aktivnosti nisam bila dobra, niti sam se dobro osjećala što je uvelike utjecalo na moje samopouzdanje. Stvar je u tome da sam iz malog grada i nije bio baš velik izbor izvannastavnih aktivnosti, pogotovo onih koje bi mene zanimale (crtanje, pisanje ili neki knjiški klub).
Vjerovala sam da će mi srednja škola donijeti bolje iskustvo, no ne samo da ponovno nisam mogla naći društvo nego sam potonula u borbi s školskim obavezama koje nikako nisam izvršavala ispravno. 2009. sam krenula u gimnaziju. Prvi razred je za mene bio jedno od najgorih razdoblja u životu. Krajem osmog razreda i tijekom ljeta prije početka srednje škole ja sam se fizički strašno promijenila. Imala sam veće grudi od skoro svih djevojaka koje sam znala, od vižljaste djevojčice postala sam djevojka s oblinama, nosila sam naočale i nikako se nisam mogla rješiti sitnih i vidljivih prištića s lica i leđa. Opet nisam imala prijatelja, nisam se bavila nikakvim sportom, nikakvim aktivnostima koje bi me veselile, nisam izlazila na druženja. Drugi razred srednje škole bio je za mene nešto bolje razdoblje jer sam se počela uklapati i družiti s djevojkama iz razreda pa bi tu i tamo išli na kave, druženja i van. Napokon sam se počela osjećati dobro, no ne i odlično. Početkom trećeg razreda počela sam osjećati simptome koje imam i danas, a sada znam da su reakcija na depresivno stanje. Išla sam obavljati veliku nuždu 3-4 puta u danu i to nije bilo normalno. Osjećala sam se loše, iscrpljeno i mučno. Nekoliko puta sam od tog osjećala povraćala i zbog svih tih simptoma posjetila sam liječnicu. Nalaz krvne slike nije pokazivao nikakve nenormalnosti niti bolesti u mom tijelu, čak štoviše pokazivao je savršeno zdravu osobu, no ja sam se osjećala daleko od zdrave osobe. Liječnica mi je rekla da je to sve stvar mog psihičkog stanja i da će mi se svi problemi povući kad se opustim i više ne budem pod stresom. No, problemi su se nastavili cijelu školsku godinu i ljeto (u situacijama u kojima sam bila maksimalno opuštena i slobodna). Bila sam sigurna da je problem u hrani koju sam jela pa sam napravila test intoleracije na hranu. Test je pokazao visoku intolerantnost na pšenicu, svinjetinu, orašaste plodove, neko povrće iz porodice tikava, kvasac i sjemenke. Odmah sam izbacila sve te namjernice iz svoje prehrane što je u nekim situacijama bilo teško, ali počela sam izuzetno zdravo jesti. Bio je to početak četvrtog razreda gimnazije i ja sam se osjećala sjajno. Naočale sam zamjenila kontaknim lećama i dva do tri puta tjedno sam vježbala u teretani poslije škole. Bilo je to prvi put da sam se osjećala dobro u vlastitoj koži. Imala sam prijatelje, povremeno sam izlazila, učila sam. Te sam školske godine imala i najbolje rezultate. Fizički sam izgledala najbolje ikad, no psihički me ubijalo to što moram neprestano paziti na ono što jedem, jer ću u protivnom sjediti na wc-u, plakati od bolova i pitati Boga što sam zgrješila. Sanjala sam peciva, slane kiflice i kolače od čokolade. No hrana mi nije bila najveći problem. U veljači te godine, preminuo je moj djed kojeg sam voljela najviše na svijetu. Unatoč tome što bio bolestan i star, nisam mogla očekivati njegovu smrt i tih sam dana gotovo prestala jesti.
Ipak, školska godina je završila, odradila sam državnu maturu i lijepo provea ljetne mjesece sa sestrama i roditeljima.
Ali jesen mi je donijela najveću promjenu koju sam ikad doživjela. 2013.godine sam krenula na fakultet. Novi grad, novi ljudi, novi život. Odjednom sam morala brinuti o hrani, kuhanju, čišćenju, kupovini. Opet nisam imala prijatelja, ali ovaj put sam imala puno vremena za sebe. Čitala sam romane, crtala minimalističke crteže s flomasterima u boji i pisala. Puno puno pisala. Fakultetske obaveze sam rješavala jako uspješno iako je bilo nebrojenih dana u kojima me tjeskoba izjedala i u kojima si nisam znala pomoći drugačije nego suzama. Krajem prve godine studiranja stekla sam nekoliko prijatelja, družili smo se pod pauzama između predavanja na fakultetu i izlazili bismo u noćne kubove. Tijekom tih druženja shvatila sam da nisam baš onako blesava kakvom sam se smatrala i da moje mišljenje vrijedi. Samopouzdanje mi je raslo i bila sam zadovoljna sa sobom, iako se moja probava i dalje često bunila. Doživljavala sam osjećaj nadutosti, bolova, proljeva. Posjetila sam liječnika specijalista gastroenterologije. Nakon svih pretraga i nalaza, te nakon eliminacije celijakije, gastritisa i drugih bolesti probavnog sustava dijagnoziran mi je sindrom iritabilnog kolona, a to je poremećaj probavnog sustava povezan sa psihom. Pila sam probiotike, prolazila kroz dijetu Zdrava probava i počela vježbati jogu. Živjela sam u zdravom okruženju i postepeno se pomirila s povremenim epizodama koje mi je sindrom iritabilnog kolona priređivao u nekim situacijama. U proljeće 2015. sam prvi puta posjetila ginekologa zbog rutinskog i kompletnog pregleda, te tražila rješenje za svoj hormonalni disbalans (imala sam prekratke cikluse i prištiće). Liječnica mi je prepisala kontracepcijske tablete Yazz od kojih mi se koža potpuno pročistila i menstrualni ciklus ustabilio.
Postala sam mirna, staložena i odrasla. Postala sam spremna prihvatiti ljubav koja mi se pružala. U studenom 2015. prvi puta u životu sam se zaljubila i krenulo je jedno prelijepo razdoblje u kojem više nisam bila toliko opsjednuta sama sa sobom, već sam uživala u svakom danu s dečkom koji mi je poklonio svoje srce. Do kraja zime te godine živjela sam u bajci.
A onda sam otišla na studentsku razmjenu u Beč i viđala se s obitelji, prijateljima i dečkom svakih mjesec - dva dana. I opet sam otišla u novu priču koju sam već nekoliko puta s varijacijama doživjela. Novi grad, novi ljudi, novi jezik, nove stvari, novo sve. Oduvijek sam htjela otići nekuda na studentsku razmjenu, ali sada žalim što nisam to napravila s nekim poznatim. Bila sam sama i opet sama u svim stuacijama i nikako se nisam uklapala u ostale studente na razmjeni i njihove aktivnosti. Brojala sam dane kad ću se vratiti kući, svojoj obitelji i dragim ljudima koji su me čekali. No, povratak kući nije donio samo ljeto i praznike već i niz problema. PAPA-test je pokazao postojanje CIN III virusa u mom tijelu i kasnije pretrage otkrile su dva virusa HPV-a visokog rizika, za to mi je prepisana terapija Aldara kremom koju sam uzimala četiri mjeseca. To je pokrilo ljeto i početak jeseni 2016. U tri ljetna mjeseca, dečka sam vidjela dva puta, jer je on radio sezonski u restoranu na moru. Ta udaljenost, nakon pet mjeseci provedenih u Beču me izjedala i nisam više mogla podnijeti tu bol i nedostajanje. Aldara krema izaziva različite neugodne reakcije. U mom slučaju to je bila povišena temperatura, glavobolja, vrtoglavica, afte, natečeni limfni čvorovi i napadaji panike. U studenom 2016. obranila sam završni rad s odličnim uspjehom i postala prvostupnik ekonomije. Ta činjenica me tješila, ali ne i zadovoljavala. Osjećaji anksioznosti pratili su me cijelu jesen, čak i nakon uzimanja terapije Aldara kremom. Postupno sam prestala izlaziti, družiti se s prijateljima, crtati, pisati, kuhati ili praviti kolače. Prestala sam raditi sve što sam prije radila i što me ranije uveseljavalo. Jedina svijetla točka mi je bio dečko koji se tako brižno brinuo za mene, zajedno smo se zabavljali i družili. Ispala sam iz kolotečine jer nisam imala rutinu. Bio je već gotovo prosinac i nisam se mogla zaposliti na samo dva ili tri mjeseca do kad mi ne počne diplomski studij. Postala sam zatvorena u stanu, izlazila sam dva puta tjedno na jogu i jednom tjedno na njemački. Navečer bih bila iscrpljena, nisam mogla pogledati film do kraja ili odigrati društvenu igru. Napadaji panike su me pratili neprestano u situacijama iz kojih se nisam mogla maknuti; vožnja u autobusu, kupovina namirnica, koncert ili kazališna predstava, hodanje po ulici. Uvečer bih osjećala pritisak na prsima i teškoću pri disanju. Pomislila sam da mi to stanje uzorkuju kontracepcijske tablete, te sam odlučila prestati uzimati umjetne hormone. Bio je Božić 2016. kad sam popila posljednju tableticu.
S Novom 2017. godinom krenuo je pakao. Bila sam s obitelji na skijanju kad mi se počelo događati da ne mogu uopće disati normalno, tlak mi je bio povišen, osjećala sam tresavicu, vrtoglavicu i omaglicu. Probava mi je po dobrom starom običaju bila loša. Govorili su mi da se psihički previše opterećujem brigom o svojoj budućnosti i da u pauzi između preddiplomskog i diplomskog studija nisam radila ništa afirmativno za svoje obrazovanje kao što sam navikla. Vjerovala sam u to i željno čekala vratiti se u Zagreb, te stvoriti plan za buduća dva mjeseca prije početka diplomskog studija, no stvari nisu tekle baš po tom planu. Svakog bi se dana budila s vrtoglavicom i mutnim osjećajem u glavi kao da imam povišenu temperaturu (što nisam imala) ili jaku glavobolju (koju također nisam imala). Zvala sam roditelje i nisam im mogla objasniti svoje stanje bez da se rasplačem. Imala sam dojam da me jedino suze mogu spasiti od te sve tjeskobe i anksioznosti, a suze nisu nimalo pomagale, čak naprotiv otežavale stvar. Više nisam mogla raditi ništa i to nije uključivalo samo odlazak van stana u kupovinu namirnica ili vraćanje knjige u knjižnicu. Više nisam mogla ni kuhati, čistiti ili pospremati. Loš osjećaj me neprestano pratio. I iako sam se trudila ignorirati stanje, nisam si mogla pomoći. Jedne večeri mi je natekla donja usnica i poprimila pupurnu boju. S obzirom da je bio siječanj i izuzetno niske temperature, mislila sam da je zbog hladnoće, no usnica nije splasnula ni ostatak idućeg dana, a popratilo ju je i crvenilo u licu (inače sam prirodno jako blijeda). U petak ujutro dečko me otpratio na vađenje krvi radi kompletne krvne slike kako bi se utvrdilo postoji li neka abnormalnost. Nalazi su dostavljeni isto popodne putem e-mail pošte, no moji su roditelji već tada bili na putu do Zagreba. Zvala sam ih jer nisam mogla biti sama niti se sama nositi s vlastitim stanjem tog trenutka. Iste večeri posjetila sam obiteljsku liječnicu.
Polako sam liječnici ispričala sve što se dogodilo u kratkim crtama poslijednjih nekoliko godina. Od sindroma iritabilnog kolona do kontracepcije i HPV-a. Dok sam pričala, zadržavala sam knedlu u grlu i borila se sa suzama. Nalaz koji sam napravila toga dana bio je posve uredan. Naposlijetku, liječnica mi je rekla kako ima dojam da se ja cijelo vrijeme želim rasplakati (tu sam stvarno i počela plakati). Objasnila mi je da sam depresivna i da su svi moji problemi odraz jedne depresije, potpuno normalne bolesti za suvremeno doba. Propisala mi je antidepresiv koji ne izaziva ovisnost i tražila me da stalno budemo u kontaktu.
Danas je peti dan otkako pijem antidepresiv i ne osjećam njegovo djelovanje. Kažu da će početi djelovati unutar prvih mjesec dana, ovisi od osobe do osobe. Osjećam mučninu, pospanost i preznojavanje nakon što ga uzmem. Kažu da su to normalne nuspojave. Odmaram i čekam poboljšanje, a u međuvremenu se trudim pozitivno razmišljati, okružiti se ljudima koji me vole i podržavaju i raditi ono što volim. Depresija je bolest kao svaka druga i može se izliječiti.
Postala sam mirna, staložena i odrasla. Postala sam spremna prihvatiti ljubav koja mi se pružala. U studenom 2015. prvi puta u životu sam se zaljubila i krenulo je jedno prelijepo razdoblje u kojem više nisam bila toliko opsjednuta sama sa sobom, već sam uživala u svakom danu s dečkom koji mi je poklonio svoje srce. Do kraja zime te godine živjela sam u bajci.
A onda sam otišla na studentsku razmjenu u Beč i viđala se s obitelji, prijateljima i dečkom svakih mjesec - dva dana. I opet sam otišla u novu priču koju sam već nekoliko puta s varijacijama doživjela. Novi grad, novi ljudi, novi jezik, nove stvari, novo sve. Oduvijek sam htjela otići nekuda na studentsku razmjenu, ali sada žalim što nisam to napravila s nekim poznatim. Bila sam sama i opet sama u svim stuacijama i nikako se nisam uklapala u ostale studente na razmjeni i njihove aktivnosti. Brojala sam dane kad ću se vratiti kući, svojoj obitelji i dragim ljudima koji su me čekali. No, povratak kući nije donio samo ljeto i praznike već i niz problema. PAPA-test je pokazao postojanje CIN III virusa u mom tijelu i kasnije pretrage otkrile su dva virusa HPV-a visokog rizika, za to mi je prepisana terapija Aldara kremom koju sam uzimala četiri mjeseca. To je pokrilo ljeto i početak jeseni 2016. U tri ljetna mjeseca, dečka sam vidjela dva puta, jer je on radio sezonski u restoranu na moru. Ta udaljenost, nakon pet mjeseci provedenih u Beču me izjedala i nisam više mogla podnijeti tu bol i nedostajanje. Aldara krema izaziva različite neugodne reakcije. U mom slučaju to je bila povišena temperatura, glavobolja, vrtoglavica, afte, natečeni limfni čvorovi i napadaji panike. U studenom 2016. obranila sam završni rad s odličnim uspjehom i postala prvostupnik ekonomije. Ta činjenica me tješila, ali ne i zadovoljavala. Osjećaji anksioznosti pratili su me cijelu jesen, čak i nakon uzimanja terapije Aldara kremom. Postupno sam prestala izlaziti, družiti se s prijateljima, crtati, pisati, kuhati ili praviti kolače. Prestala sam raditi sve što sam prije radila i što me ranije uveseljavalo. Jedina svijetla točka mi je bio dečko koji se tako brižno brinuo za mene, zajedno smo se zabavljali i družili. Ispala sam iz kolotečine jer nisam imala rutinu. Bio je već gotovo prosinac i nisam se mogla zaposliti na samo dva ili tri mjeseca do kad mi ne počne diplomski studij. Postala sam zatvorena u stanu, izlazila sam dva puta tjedno na jogu i jednom tjedno na njemački. Navečer bih bila iscrpljena, nisam mogla pogledati film do kraja ili odigrati društvenu igru. Napadaji panike su me pratili neprestano u situacijama iz kojih se nisam mogla maknuti; vožnja u autobusu, kupovina namirnica, koncert ili kazališna predstava, hodanje po ulici. Uvečer bih osjećala pritisak na prsima i teškoću pri disanju. Pomislila sam da mi to stanje uzorkuju kontracepcijske tablete, te sam odlučila prestati uzimati umjetne hormone. Bio je Božić 2016. kad sam popila posljednju tableticu.
S Novom 2017. godinom krenuo je pakao. Bila sam s obitelji na skijanju kad mi se počelo događati da ne mogu uopće disati normalno, tlak mi je bio povišen, osjećala sam tresavicu, vrtoglavicu i omaglicu. Probava mi je po dobrom starom običaju bila loša. Govorili su mi da se psihički previše opterećujem brigom o svojoj budućnosti i da u pauzi između preddiplomskog i diplomskog studija nisam radila ništa afirmativno za svoje obrazovanje kao što sam navikla. Vjerovala sam u to i željno čekala vratiti se u Zagreb, te stvoriti plan za buduća dva mjeseca prije početka diplomskog studija, no stvari nisu tekle baš po tom planu. Svakog bi se dana budila s vrtoglavicom i mutnim osjećajem u glavi kao da imam povišenu temperaturu (što nisam imala) ili jaku glavobolju (koju također nisam imala). Zvala sam roditelje i nisam im mogla objasniti svoje stanje bez da se rasplačem. Imala sam dojam da me jedino suze mogu spasiti od te sve tjeskobe i anksioznosti, a suze nisu nimalo pomagale, čak naprotiv otežavale stvar. Više nisam mogla raditi ništa i to nije uključivalo samo odlazak van stana u kupovinu namirnica ili vraćanje knjige u knjižnicu. Više nisam mogla ni kuhati, čistiti ili pospremati. Loš osjećaj me neprestano pratio. I iako sam se trudila ignorirati stanje, nisam si mogla pomoći. Jedne večeri mi je natekla donja usnica i poprimila pupurnu boju. S obzirom da je bio siječanj i izuzetno niske temperature, mislila sam da je zbog hladnoće, no usnica nije splasnula ni ostatak idućeg dana, a popratilo ju je i crvenilo u licu (inače sam prirodno jako blijeda). U petak ujutro dečko me otpratio na vađenje krvi radi kompletne krvne slike kako bi se utvrdilo postoji li neka abnormalnost. Nalazi su dostavljeni isto popodne putem e-mail pošte, no moji su roditelji već tada bili na putu do Zagreba. Zvala sam ih jer nisam mogla biti sama niti se sama nositi s vlastitim stanjem tog trenutka. Iste večeri posjetila sam obiteljsku liječnicu.
Polako sam liječnici ispričala sve što se dogodilo u kratkim crtama poslijednjih nekoliko godina. Od sindroma iritabilnog kolona do kontracepcije i HPV-a. Dok sam pričala, zadržavala sam knedlu u grlu i borila se sa suzama. Nalaz koji sam napravila toga dana bio je posve uredan. Naposlijetku, liječnica mi je rekla kako ima dojam da se ja cijelo vrijeme želim rasplakati (tu sam stvarno i počela plakati). Objasnila mi je da sam depresivna i da su svi moji problemi odraz jedne depresije, potpuno normalne bolesti za suvremeno doba. Propisala mi je antidepresiv koji ne izaziva ovisnost i tražila me da stalno budemo u kontaktu.
Danas je peti dan otkako pijem antidepresiv i ne osjećam njegovo djelovanje. Kažu da će početi djelovati unutar prvih mjesec dana, ovisi od osobe do osobe. Osjećam mučninu, pospanost i preznojavanje nakon što ga uzmem. Kažu da su to normalne nuspojave. Odmaram i čekam poboljšanje, a u međuvremenu se trudim pozitivno razmišljati, okružiti se ljudima koji me vole i podržavaju i raditi ono što volim. Depresija je bolest kao svaka druga i može se izliječiti.
Primjedbe
Objavi komentar