Danas je najdepresivniji dan u godini, tako kažu. I ne mogu se pomiriti s činjenicom da zaista je i da su bili u pravu. I to ne samo ove nego već treće ili četvrte godine za redom. Iako je zanimljivo da me depresija hvata s vremena na vrijeme, a sad je vrijeme, nisam očekivala da će cijeli dan biti okupan baš tom egzaktnom užasnom pojavom/bolesti/stanjem.. nazovimo to kakogod.
Najprije sam se ustala rano, u 6.30h a najviše volim dan započinjati odmah, rano ujutro, to mi daje posebnu enegiju i radost pa je sve nekako krenulo ujerljivo dobro. Otpratila sam dečka na posao punog želuca (zdrav doručak-najvažniji obrok u danu) poput prave buduće supruge, pospremila kratko po stanu, otuširala se i obavila sve ostale jutranje rituale pa se spremala krenuti u grad kad mi je spoznaja opalila takvu šamarčinu da su mi se oči automatski napunile suzama i lice poprimilo sve dugine boje... Shvatila sam da u novčaniku imam samo jednu novčanicu od 500kn a trebale su biti dvije. Taj novac mi je tata dao da si njime kupujem sve potrepštine iduća dva do tri tjedna i ja sam uredno spremila dvije vrijedne novčanice u novčanik. I sada zurim u novčanik i gledam samo jednu. Misterij ove situacije je što nisam bila primorana otvarati novčanik baš niti jedan put od trenutka kad mi je tata dao te novce (što je bilo prije 3 dana) do sada, osim kad sam jučer vadila neke sitnije novčanice i stavila ih u drugi novčanik (nisam primjetila da je vrijedna novčanica usamljena i bez tvoje dvojnice). Krenula sam bijesno čupati sve što sam u novčaniku imala, ali izgubljenoj novčanici niti traga. Onda sam pretražila sve torbe i druge novčanike koje sam koristila u zadnjih par dana - ništa. Od pomiješanih osjećaja sam plakala pa vikala pa šutila pa opet plakala. Pretražila sam sva mjesta u stanu koja su mi pala na pamet - opet ništa. Takva ljuta, tužna i zbunjena napustila sam kuću da što prije obavim što imam gradu i vratim se kući jer imam itekako puno za naučiti s obzirom da sutra pišem kolokvij. Iz naravno, najdosadnijeg i najzahtjevnijeg kolegija ovaj semestar...
U tramvaju ne mogu prestati razmišljati o izgubljenoj novčanici. Neprestano mi se vrte sve najgore situacije u glavi: ispala mi je, nisam je niti spremila u novčanik, netko mi je ukrao iz novčanika... Pa sam se sjetim svih priča iz djetinjstva u kojima sam nešto izguibla. Primjerice kako sam imala 9 godina i mama mi je dala 200kn da dam učiteljici klavira. Ja sam novce spremila u fascikl i došla na sat klavira a novčanice nije bilo. I sva sam na mukama hodala gradom očiju većih od glave u potrazi za novčanicom i u suzama došla kući, te našla novčanicu na podu u hodniku kako mi je ispala prije nego sam uopće izašla iz kuće. Onda se sjetim djedovog križića kojeg ne mogu naći i koji je isto nekako misteriozno nestao prije nekih 2 tjedna.
Naposlijetku se moram pribrati i posuditi knjigu u knjižnici što učinim, hvala Bogu, bez puno muke pa se uputim prema urarskoj radnji oca moje prijateljice s faksa. Htjela sam kupiti sat sestri kao poklon za promociju. Ne trebam napominjati da sam cijelo vrijeme tužna i potresena scenom od jutros i svakako pod pritiskom jer me doma čeka skripta koju moram u dva dana naučiti. U urarskoj trgovini u kojoj sam planirala kupiti sat ne nađem baš ništa što bi mi se svidjelo pa krenem prema centru grada gdje opet ne nađem ništa i konačno dođem do trgovine blizu knjižnice koja je bila prva postaja u gradu koju sam trebala posjetiti, što znači da sam izgubila sat vremena za bezveze. Na sreću, nađem sat, kupim ga i dam ugravirati malu internu rečenicu koju sam sestri uvijek govorila prje nego je išla polagati ispit u zlatarni odmah do trgovine satovima gdje sam kupila sat.
Na putu do kuće, pišem dečku poruku o svemu što me jutros snašlo i o tome kako sam cijelo dopodne izgubila, a fali mi dragocijenog vremena i on me tješi s time da je danas najdepresivniji dan u godini i da je vrijeme užasno jer je jako hladno, a sivo i kišovito. Onda mi napiše nešto od čega sam postala još 100 puta tužnija nego što sam bila (mislila sam da ne može gore, ali čini se da itekako može); dijete od njegovog kolege s posla ima leukemiju. Dječak je star možda 5 ili 6 godina i dijagnosticirana mu je ta stravična neizlječiva bolest i odjednom su mi se svi moji problemi činili jako jako malima i nevažnima. Netko je nedavno saznao da mu je tako malo dijete smrtno bolesno i da neće puno poživiti. I ta apsolutno stravična vijest me bacila u razmišljanje kako malo cijenimo svoje zdravlje i kako uzimamo sve zdravo za gotovo samo zato što je tako lakše ili ugodnije. Dovoljna je jedna stvar da promjeni život iz temelja i okrene sve što znamo naopako. Tako često ne znam cijeniti svoje zdravlje i ono što imam i moram se neprestano podsjećati na to koliko je važno biti sretan čak i kad misliš da ti se događaju grozne stvari.
Najprije sam se ustala rano, u 6.30h a najviše volim dan započinjati odmah, rano ujutro, to mi daje posebnu enegiju i radost pa je sve nekako krenulo ujerljivo dobro. Otpratila sam dečka na posao punog želuca (zdrav doručak-najvažniji obrok u danu) poput prave buduće supruge, pospremila kratko po stanu, otuširala se i obavila sve ostale jutranje rituale pa se spremala krenuti u grad kad mi je spoznaja opalila takvu šamarčinu da su mi se oči automatski napunile suzama i lice poprimilo sve dugine boje... Shvatila sam da u novčaniku imam samo jednu novčanicu od 500kn a trebale su biti dvije. Taj novac mi je tata dao da si njime kupujem sve potrepštine iduća dva do tri tjedna i ja sam uredno spremila dvije vrijedne novčanice u novčanik. I sada zurim u novčanik i gledam samo jednu. Misterij ove situacije je što nisam bila primorana otvarati novčanik baš niti jedan put od trenutka kad mi je tata dao te novce (što je bilo prije 3 dana) do sada, osim kad sam jučer vadila neke sitnije novčanice i stavila ih u drugi novčanik (nisam primjetila da je vrijedna novčanica usamljena i bez tvoje dvojnice). Krenula sam bijesno čupati sve što sam u novčaniku imala, ali izgubljenoj novčanici niti traga. Onda sam pretražila sve torbe i druge novčanike koje sam koristila u zadnjih par dana - ništa. Od pomiješanih osjećaja sam plakala pa vikala pa šutila pa opet plakala. Pretražila sam sva mjesta u stanu koja su mi pala na pamet - opet ništa. Takva ljuta, tužna i zbunjena napustila sam kuću da što prije obavim što imam gradu i vratim se kući jer imam itekako puno za naučiti s obzirom da sutra pišem kolokvij. Iz naravno, najdosadnijeg i najzahtjevnijeg kolegija ovaj semestar...
U tramvaju ne mogu prestati razmišljati o izgubljenoj novčanici. Neprestano mi se vrte sve najgore situacije u glavi: ispala mi je, nisam je niti spremila u novčanik, netko mi je ukrao iz novčanika... Pa sam se sjetim svih priča iz djetinjstva u kojima sam nešto izguibla. Primjerice kako sam imala 9 godina i mama mi je dala 200kn da dam učiteljici klavira. Ja sam novce spremila u fascikl i došla na sat klavira a novčanice nije bilo. I sva sam na mukama hodala gradom očiju većih od glave u potrazi za novčanicom i u suzama došla kući, te našla novčanicu na podu u hodniku kako mi je ispala prije nego sam uopće izašla iz kuće. Onda se sjetim djedovog križića kojeg ne mogu naći i koji je isto nekako misteriozno nestao prije nekih 2 tjedna.
Naposlijetku se moram pribrati i posuditi knjigu u knjižnici što učinim, hvala Bogu, bez puno muke pa se uputim prema urarskoj radnji oca moje prijateljice s faksa. Htjela sam kupiti sat sestri kao poklon za promociju. Ne trebam napominjati da sam cijelo vrijeme tužna i potresena scenom od jutros i svakako pod pritiskom jer me doma čeka skripta koju moram u dva dana naučiti. U urarskoj trgovini u kojoj sam planirala kupiti sat ne nađem baš ništa što bi mi se svidjelo pa krenem prema centru grada gdje opet ne nađem ništa i konačno dođem do trgovine blizu knjižnice koja je bila prva postaja u gradu koju sam trebala posjetiti, što znači da sam izgubila sat vremena za bezveze. Na sreću, nađem sat, kupim ga i dam ugravirati malu internu rečenicu koju sam sestri uvijek govorila prje nego je išla polagati ispit u zlatarni odmah do trgovine satovima gdje sam kupila sat.
Na putu do kuće, pišem dečku poruku o svemu što me jutros snašlo i o tome kako sam cijelo dopodne izgubila, a fali mi dragocijenog vremena i on me tješi s time da je danas najdepresivniji dan u godini i da je vrijeme užasno jer je jako hladno, a sivo i kišovito. Onda mi napiše nešto od čega sam postala još 100 puta tužnija nego što sam bila (mislila sam da ne može gore, ali čini se da itekako može); dijete od njegovog kolege s posla ima leukemiju. Dječak je star možda 5 ili 6 godina i dijagnosticirana mu je ta stravična neizlječiva bolest i odjednom su mi se svi moji problemi činili jako jako malima i nevažnima. Netko je nedavno saznao da mu je tako malo dijete smrtno bolesno i da neće puno poživiti. I ta apsolutno stravična vijest me bacila u razmišljanje kako malo cijenimo svoje zdravlje i kako uzimamo sve zdravo za gotovo samo zato što je tako lakše ili ugodnije. Dovoljna je jedna stvar da promjeni život iz temelja i okrene sve što znamo naopako. Tako često ne znam cijeniti svoje zdravlje i ono što imam i moram se neprestano podsjećati na to koliko je važno biti sretan čak i kad misliš da ti se događaju grozne stvari.
Primjedbe
Objavi komentar