Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Nositi se s depresijom

U petak mi je liječnica propisala lijek. Zove se Zoloft i to je antidepresiv. Pit ću ga osam mjeseci, možda i duže, ovisno o stanju. Nisam to očekivala iako nisam niti iznenađena. Već dva tjedna proživljavam noćnu moru koja je započela još davno davno prije. I počet ću otpočetka, ali prije svega nekoliko informacija o bolesti koja mi je dijagnosticirana. Naučila sam da u crnim danima treba zastati, duboko udahnuti i informirati se. "Informacije su kontrola," kaže Joan Didion u svojoj knjizi Godina magičnog razmišljanja.  Depresija je psihički poremećaj i ubraja se u skupinu poremećaja raspoloženja. Uzrokuje smetnje u osjećajnoj, ali i tjelesnoj sferi pojedinca. Većina ljudi tijekom života iskusi žalosno raspoloženje. Stresni događaji poput smrti u obitelji ili financijskih problema mogu biti povod za depresiju, a ponekad se ljudi osjećaju depresivnima bez ikakvog jasnog razloga. Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u...

"Nova godina i nova ja" i "Bla bla bla"

Ne vjerujem u novogodišnje odluke jer su one ionako u većini slučajeva jako brzo prekršene. "Ove godine počinjem jesti zdravu hranu," "Ove godine počinjem redovito vježbati," "Ove godine ću dovršiti ono što sam započela," "Ove godine ću postati ono što sam oduvijek htjela biti...." i tako dalje i tako dalje. Sve je to prazno, dosadno i ponavlja se iz godine u godinu. A što uopće znači ulazak u novu godinu i zašto to gledamo kao neko novo razdoblje?? To je samo dan kao i svaki drugi do sada, mi smo i dalje oni ljudi koji smo bili do sada i ništa se ne mijenja osim brojke na kalendaru. A sve dame očekuju osobni preobražaj u ljepoticu s naslovnice ili uspješnu ženu s aktovkom i prekriženim rukama koja zadovoljno klima glavom i navodi sve uspješne trenutke u svojoj karijeri koje su se dogodile ove godine. Ili prošle. Potpuno svejedno.   Ne vjerujem u novogodišnje odluke, ali zato vjerujem u planove za novu godinu. teako vjerujem u planove. Moj ot...

Fališ mi

Što učiniti kada vam netko toliko bolno nedostaje da želite iskočiti iz vlastite kože? Od nemira, nervoze. Od želje i potrebe. Jer neki ljudi su jednostavno potrebni. Meni je jedna osoba toliko potrebna da mi je teško svakog dana ustati i hodati gradom bez da je ona pored mene. On. Moja jedina i najveća želja, moja ljubav. Onaj kome sam poklonila svoje srce i neću ga tražiti natrag jer znam da je na sigurnom. Onaj čije oči zasjaje kad god se spoje sa mojima. Onaj kome sam sebe obećala bez razmišljanja. Potreban mi je.  Svakog dana i to sve više i više, a ne viđamo se toliko koliko mi je potrebno.  Biti daleko od kuće i najvećim avanturistima ponekad je težak zadatak. Jer otići od svojih bliskih ljudi  na pola godine. U drugi grad, u drugu zemlju, u drugi život. A tek su se počele odvijati one najljepše stvari između vas. Zašto sam otišla? Zbog predivnih iskustava, novih poznanstava, zbog učenja stranih jezika i učenja o sebi. A dovoljno znam o sebi. Tolike sam dan...

Volim ono što smo mi.

Nisam vjerovala u sudbinu, niti u slučajnosti niti u bilo kakav oblik 'predodređenog' razvoja događaja. Moja životna teorija bila je da se sve događa kako si sam postaviš, bez nekog plana. Vrijeme jednostavno teče, a s njim dolaze i odlaze ljudi koji donose određene osjećaje, događaje, trenutke koje pamtimo ili zaboravimo i sve se na kraju svede na prihvaćanje i pružanje prilika. Tako se vrte dani, mjeseci, godine i mi starimo i život prolazi. A onda me jednom pogodila strelica. I prošlo je dosta vremena kad sam postala spremna zapravo je prihvatiti. Naučili su me da kad je učenik spreman, pojavi se učitelj. Kad je umjetnik spreman, pojavi se inspiracija. Kad je vođa spreman, pojavi se vizija. A kad je ljubavnik spreman, pojavi se partner. Zajednički prijatelj, zabava u klubu i slučajnost situacije. Njegova tanka nit sudarala se s mojom i to nije prošlo nezapaženo, no moja je malenkost to namjerno zanemarivala. Tek sam sljedećeg dana saznala njegovo ime koje je počinjal...

Prazna priča

Fenomen popularan u suvremeno doba, svakako je održavanje prijateljstva s povlasticama. Ljudi koji se upuštaju u takve akcije u većini slučajeva, graditelji su vrhunske karijere pa nemaju vremena za vezanja i održavanje stabilne ljubavne veze. Također takav odnos često se ostvaruje između mladih ljudi koji se ne žele zamarati ljubomornim ispadima svojih partnera ili pak samo žele slobodu i povremeni dobar seks kada to požele. Uvijek sam vjerovala da sam osoba koja je stvorena za prihvaćanje i pružanje bezuvjetne ljubavi na kojoj bi se trebale graditi sve stabilne romantične veze. Kao mlada djevojka zamišljala sam se u dugoj vezi s dečkom s kojim ću i odrasti. Kako nisam mogla ostvariti dugoročnu vezu sa suprotnim spolom do onih životnih godina kad se kreće na fakultet, shvatila sam da možda ipak nisam takva osoba. Možda svemir ima drugačiji plan za mene. Ljude s kojima provodim vrijeme doista volim, iskreno. Mislim da je ljubav jedino što čovjeka uistinu može spasiti u ovom mr...

Budi zahvalan na svemu što imaš. Čak i kad nemaš ništa.

"Zahvalni ljudi su sretni ljudi." Prošle večeri sam pripremila pravu pravcatu duhovnu atmosferu u svome stanu. Uz poneko prigušeno svijetlo, miris aromatične svijeće i tihu laganu glazbu u pozadini napravila sam nekoliko joga asana za opuštanje mišića i ujednačeno pravilno duboko disanje. I odjednom me spopadne takav neopisivo snažan nagon da zaplačem. Sve je u mom životu na svome mjestu. Nisam pod velikim pritiskom zbog fakulteta, svi smo u obitelji zdravi, prijatelji me zovu na druženja, osobe suprotnog spola pokazuju interes. Jednostavno, niti jedna stavka nije pogrešna, neispravna ili obrnuta. Sve je na svom savršenom mjestu, a ja nekako osjećam teret i prazninu i želim zaplakati.  Onda mi na um dođe misao da ću tu tjeskobu otjerati ako se zahvalim svijetu na svemu što imam i što moj život čini ovakvim kakav trenutno jest. Držim ruke sklopljenima kao da se molim, ali ne izgovaramo molitvu. Izgovaram riječi koje će mi više značiti i imati jači utisak: ...

Život me voli

Stojim kao ukopana na kamenitoj stazici uz obalu na Dugom otoku. Ispred mene je prizor koji ću zasigurno pamtiti do kraja života. U mojim očima pojavljuju se suze pune tisuću emocija sadržanih u meni. Gledam u prizor i znam da će se dogoditi nešto novo, nešto drugačije, nešto bolje. Nešto sto još nisam doživjela, sreća kakvu nisam upoznala, radost za koju nisam niti znala da postoji. I osjećam se ispunjeno. Tijelom mi se širi energija uzrokovana tjelovježbom. Ta energija se kreće od mojih nogu prema rukama i zaustavlja se u plućima. Duboko dišem. Borovi iza mene šalju svoje mirise koji me podsjećaju na duge šetnje kroz šumske stazice na koje su me u ranom djetinjstvu vodili baka i djed. S druge strane povjetarac nosi zamaman miris mora sa pučine. Čujem cvrčke, šum valova i šuštanje struje zraka kroz iglice borova. Sredina je predivnog toplog ljeta i rano jutro. Nigdje nema nikoga. Samo sam ondje ja. Stojim sićušna na obali u odnosu na čitavo prostranstvo neba i mora gledajući ...